Oduvijek sam više voljela ženske pisce. Možda zato što sam i sama žena, ne znam…No, nađoh na nekom forumu prije par dana jednu zanimljivu temu. Neko se pita zašto je ženskih pisaca, tj. spisateljica, kroz historiju bilo manje…
No, je li zaista tako?
Krenut ću od onih koje lično najviše cijenim. Rođene kao kćerke siromašnoga svećenika, Charlotte, Anne i Emily Bronte nisu imale lagan život, a sve su umrle rano, od tuberkuloze.
Anne nam je ostavila dva romana. Prvi, “Agnes Grey”, djelimično autobiografski, govori o gorkoj sudbini viktorijanske žene koja, želeći prehraniti obitelj, odlazi raditi kao guvernanta. O onom groznom što se često krije iza ljušture dobrog braka progovorila je u “Stanarki napuštene kuće”, daleko kvalitetnijoj knjizi i samo prividno romantičarskoj.
Njezina sestra Emily, napisala je samo jedan roman, “Orkanske visove”, nezaboravnu priču o preplitanju ljubavi i mržnje, o tome kako poniženja, trauma i odbačenosti mogu izroditi prave ljudske zvijeri. Charlotte, najstarija i najplodnija, počastila nas je romanom “Jane Eyre”, jednim od najvećih ostvarenja ikada. Samo na prvi pogled to je obična ljubavna priča. Kad zagrebemo ispod površine, naći ćemo oštru osudu bijednog položaja viktorijanske žene, zatočene bukvalno i figurativno.Sve tri sestre dugo su pisale pod pseudonimom braće Bell – zvale su se Currer, Ellis i Acton.
Pod pseudonimom su pisale i Aurore Dupin Dudevant, poznata kao George Sand, te Eleanor Hibbert, čija se gotska viktorijanska djela mogu naći i s potpisima Jean Plaidy i Victoria Holt..
A šta reći o Jane Austen, spisateljici iz iste generacije? Ona je kroz svoje junakinje Elisabeth, Eleonoru, Emu… na suptilan način propagirala žensku inteligenciju i hrabrost tadašnje žene da se suoči sa životom. I Jane Austen svoja je djela izdavala anonimno.
Žensku hrabrost isticala je i američka novinarka Margareth Mitchel. Njena Scarlet, probijajući se kroz sodome i gomore američkoga ratnog Juga, zaklinje se da nikad neće biti gladna.
Nobelovka Pearl Buck u svome djelu“Istočni vjetar, zapadni vjetar”, osuđuje okrutnu tradiciju kojom žena prolazi sva moguća mučenja – od izolovanosti i ugovorenog braka,do vezivanja stopala.
Marija Jurić Zagorka, prva hrvatska novinarka, svoja je djela pisala skrivena i ponižena, u sobici u redakciji zagrebačkog Obzora. I dok su čitaoci željno čekali u redu, kajmak su ubirali drugi. Njena djela nisu pratile ozbiljne književne kritike, iako je na izvrstan način ispreplitala ljubavne priče i nacionalnu historiju.
Srpska književnica Isidora Sekulić ostavila je iza sebe sjajan opus, predvođen “Hronikom palanačkog groblja”. Ne smatra se zato uzalud najprosvjećenijom ženom svoga doba, a i prva je žena koja je postala akademkinjom SANU. Genijalna književnica je, posjećujući grobove članova porodice, zapisivala priče starog grobara, napisavši tako najpoznatiju svoju knjigu.
Hrvatska spisateljica, hrvatski Andersen – kako su je zvali, Ivana Brlić-Mažuranić dva je puta predlagana za Nobelovu nagradu, kao prva žena kojoj je dodijeljena takva čast.
I da, ne smijem zaboraviti dvije bosanskohercegovačke književnice, Bošnjakinje Umihanu Čuvidinu i Nafiju Sarajlić. Čuvidina je bila prva bošnjačka pjesnikinja, buntovna mlada žena koja se, uspokos običajima, odbila udati nakon pogibije vjerenika.
Učiteljica Nafija, pak, jedna od prvih zaposlenih žena Bošnjakinja, u svojim sjajnim crticama “Teme” opisala je podrugljiv odnos muškaraca, prvenstveno supruga književnika Šemsudina Sarajlića, prema njenom književnom radu.
Sudbine spisateljica često su gorke. Sylvia Plath sama si je prekratila život, a nagovijestila je svoj čin u pjesmi “Lady Lazarus”. Emily Dickinson bila je opsjednuta smrću, a kojega li apsurda, postala je priznata tek nakon vlastite smrti.
Virginia Woolf, pak, rano je mentalno oboljela. Odjeci te bolesti vidljivi se u njezinim djelima, posebice u “Gospođi Dalloway”, pisanoj tehnikom indirektnog unutrašnjeg monologa, s temama koje se dotiču mentalnih bolesti, ega i alter-ega, homoseksualizma i – feminizma. Kao i Plath, život je završila samoubistvom.
Bilo kako bilo, ženskih pisaca nije manje. O njima se, prosto, manje govori i piše.
A to je velika greška.
Aida Šečić, rođena 27. juna 1978. godine u Zenici. Nakon Opće gimnazije u Travniku, završila Filozofski fakultet u Sarajevu, Odsjek za književnosti naroda BiH i južnoslavenske jezike. Zaposlena kao lektorica u Sekretarijatu Predsjedništva BiH. Govori engleski i francuski jezik.
2009. godine bila finalistica međunarodnog konkursa „More riječi“ (priča „Irfanova gitara“), te predstavljala Bosnu i Hercegovinu na kreativnim radionicama u Barceloni i Toledu (2009), te Sofiji (2010). Priča „Irfanova gitara“ prerađena je u strip u organizaciji „Next page“ iz Sofije.
Izdavačka kuća „Alma“ iz Beograda dodijelila joj je drugu nagradu na konkursu „Kuće u vazduhu“ (priča „Ogledalo“). Priče „Nas dvije“ i „Gospođa direktorica“ ušle su u zbornik „Najkraće kratke priče 2010“ iste izdavačke kuće.
Uvrštena u zbornik „Kapija Istoka i Zapada“ Novosarajevskih dana kulture 2010. (priča „Bogatašica“, te u časopis „Duhovna konekcija“ Novosarajevskih dana kulture 2011. (priča „Tu noć kad si se udavala“).
2011. dobila nagradu „Fra Grgo Martić“ za prvu zbirku poezije.
Pročitajte i:
