Ne pišem ove retke zato da bi mi netko povjerovao, još manje da bi me poslušao, ta, tko sam ja, sjena, odraz najsitnijeg zrnca u beskraju prašine. Ipak, priča je istinita, pa, možda netko u nju i povjeruje.
Kao radoznala djevojčica u varošici udaljenoj od Beograda oko četiri stotine kilometara, čitala sam o Sajmu knjiga u metropoli. I, vjerojatno sa velikom zavišću, koju kao ljudsku osobinu tada nisam poznavala, razmišljala o ljudima koji u toj hali prepunoj knjiga borave. Ma, vraga im nisam zavidjela, jesam, samo nisam znala da se ta muka tako zove. Književnici su i u toj mojoj životnoj dobi bili na pijedestalu kojeg se ne bih usudila ni dodirnuti. Nisam ni danas daleko od tog osjećaja strahopoštovanja, pa, iako su kriteriji nešto drugačiji, imenima koja sam zavoljela u djetinjstvu i mladosti samo pridodajem nova. Nema oduzimanja. Nema: nisam razumila, slabo sam poznavala, šta sam onda mogla znati. Nema odustajanja od sebe!
Zato moja zavist nije dosezala do autora knjiga, nego se zadržavala na onoj mlađariji što se motala iza, ispred i oko štandova. Cijeli dan sa knjigama! Premeću ih u rukama, kližu im se njihovi sjajni ovici, ispadaju na tepison preteške za jednu ruku, nemarno podignute i nabačene na pripadajuću im hrpu. Koliko knjiga ponesu kući posljednju večer Sajma? Ili nose svaku večer poneku? Ne ukradenu, nego dobivenu, poklonjenu, gdjekoju i sa posvetom autora.
Eto, baš sam im zavidjela, odavno znam da se taj osjećaj tako naziva i na to ime odaziva.
I onda, nakon što se životni krugovi zavrte, odvrte, stanu, krene kakav novi, koji je postojao samo u snu. Zavidna djevojčica odavno je prestala sanjariti, ali, godine nekad pobudale pa krenu unatrag. Da zgrabe ono što su davno propustile. Učeći od njih, nekadašnja djevojčica odjednom ne želi ništa propustiti, zna da nema vremena čekati novu priliku. Izdavača za svoju treću knjigu nalazi u Srbiji (Presing, Mladenovac), a izdavač, gle čuda od života, ima štand na galeriji beogradskog Sajma knjiga.
Trebalo je skupiti samo malo hrabrosti, a to je djevojčica u onim prijašnjim životnim krugovima dobro naučila, pa napraviti korak dalje i predložiti uredniku Predragu Milojeviću da zbirku kratkih priča prijavi za promociju u okviru Sajma. Pribojavala se da će eventualne posjetioce promocije u sali „Borislav Pekić“ „pojesti skakavci“, oni Borislava Pekića koje je djevojčica još onda, dok je bila neznajuće zavidna, uvrstila na listu iz koje nije bilo ispadanja. Ali, nisu. Odskakutali „skakavci“, ili su možda iz nekog prikrajka slušali kako se ostvaruje jedan san. O promociji vlastite knjige na beogradskom Sajmu knjiga.
Tuđe iskustvo nikome drugom ne služi, ponekad ni onome na čijim je emocijama nastalo. Zato će malo vrijediti čitaocu ove poruke reći: nikad nemojte odustati od svojih snova. Ali, ipak … ovo sitno zrnce šalje takvu poruku u beskraj sličnih.
(Tekst posvećujem recenzentici, književnici Todori Škoro iz Beograda koja je izuzetno nadahnuto predstavila moju zbirku priča na promociji na Sajmu i književnoj večeri u biblioteci „Sveti Sava“ u Zemunu potkraj oktobra 2014. godine.)
Pročitajte i:
