Jagoda Kljaić: Za Lolu i Jadranku

Filed under: Jagoda Kljaić,kolumne,region |

lola novakovicŽelim ispričati kako mi se, doslovno u minuti, ukazao život. Nije to bilo onog trena prije dvanaest godina kad mi je prednji lijevi kotač kamiona za čijim je volanom bio pijani vozač „skinuo“ lijevi retrovizor na autiću koji sam vozila, nekako sam vidjela da dolazi po sredini ceste i „bacila“ se udesno kolikogod je bilo vremena, prostora i refleksa. Na moju sreću, i možda još nečiju, tuđa sreća je uvijek upitna gledana tuđim očima, ostadoh neozlijeđena. Dakle, to nije bilo ukazanje koga se danas prisjećam.

Bilo je nešto drugo. Prije malo više od tri godine, u televizijskoj emisiji HRT-a pod nazivom „Damin gambit“, urednice i voditeljice Elizabete Gojan. Gošća: Jadranka Stojaković. U invalidskim kolicima, svjesna da nikad više neće prohodati, zna da će sve teže govoriti i služiti se rukama. Jedan nespretan pad na pozornici u voljenom joj Japanu bio je okidač za bolest. Razmišljala sam o onome što nitko nije znao: kako bi izgledalo Jadrankino danas, ono danas u vrijeme snimanja emisije, da Sarajevo nije bilo domaćin Zimskih Olimpijskih igara 1984. godine.

U jednosatnoj emisiji Jadranka je puno govorila. Našli su se tu: Beatlesi, Rolling Stonesi, Bob Dylan, haiku poezija, Jadran, usna harmonika, njene ljubavi, Jugoslavija bez „nekadašnja“ i „eks“, Aleksa Šantić i Himzo Polovina, banje i lječilišta u Bosni i Hercegovini, matične stanice, mladi muzički talenti, Radio Banja Luka, nesigurna budućnost … Pričala je Jadranka Stojaković o svom životu kao da sve nas koji je slušamo i gledamo dobro poznaje, zvučalo je da smo joj svi prijatelji kojima poručuje „što te nema …“. I kad je namjestila usnu harmoniku i uzela gitaru u ruke, da nas podsjeti na zvonki glas koji je još uvijek dobro odjekivao, bio je to taj trenutak poruke: izvlačiti iz sebe zadnji atom snage, i onda kad izgleda da ga nema. Atomi su još više od tri godine strujali kroz Jadranku i zaustavili se 3. maja.

Mjesec ranije, atomi još jedne muzičke dive stali su u njenih petnaest godina života više. Lole Novaković. Baršunasti glas, na današnjem estradnom nebu nezamislivog raspona, s pravom je Loli donio izuzetnu popularnost tokom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Kao predstavnica Jugoslavije, 1962. godine je sa kompozicijom „Ne pali svjetla u sumrak“ osvojila četvrto mjesto na natjecanju za „Pjesmu Evrovizije“. Zagrebačka publika joj je na festivalu 1962. godine deset minuta aplaudirala nakon otpjevane pjesme „Ti nisi došao“, koliko zbog interpretacije, toliko i zbog emocija pokazanih suzama. Oko 500 tonskih zapisa Lolinih pjesama snimljenih na oko pedeset albuma ostaju kao trajno bogatstvo.

Čije? Autorska prava mogu biti nečija, ali umjetnost je od svih onih koji je prihvaćaju kao potrebu. I Jadranka i Lola su imale tu sreću da su pjevale u vrijeme kad je jedna država bila velika, snažna i brojna. One su bile jugoslavenske pjevačice i eventualni pokušaj svojatanja njihovih glasova i pjesama za njih bi bila uvreda. Kao da bi netko neuman rekao: ova je bosanska, ova srbijanska. A nisu, nego su naše, svih koji ćemo i dalje uživati u njihovim interpretacijama. One su obje dragocjena ukazanja moga života.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*