Jagoda Kljaić: U starosti, zbog bolesti, na Kubu

Filed under: Jagoda Kljaić,kolumne,region |

cuba-street-artUvela sam najstrožu štednju u život. Kad pomislim da bih nešto kupila, odmah se i predomislim. Baš je lako s mislima, možeš s njima što god hoćeš. Zato su mi draže od bilo čega drugoga. Od dobroga jela, spavanja dan i noć, prelijepe haljine, moga muškarca, najljepšega cvijeta. Sve to mijenjam, bez razmišljanja, za mogućnost razmišljanja. Naročito o sutra.

A to sutra znači starost i bolest. Nikako bolest prije starosti, a ako bi bilo moguće, starost bez bolesti. Valjda ću zaslužiti toliko. I kad onda jednom odlučim da sam stara, možda neću znati pisati, ako se previše sprijateljim sa Alzheimerom. Pa neću moći javiti tužnu vijest rodbini i prijateljima. Da zauvijek odlazim. A, ne u vječna lovišta, ona će još pričekati dok mi veliki Manitou ne nađe odgovarajuću lokaciju. Nego, odoh ja zauvijek i nepovratno na Kubu.

Kad se u nešto zaljubim samo na temelju onoga što čujem, pročitam i vidim na pokretnim i nepokretnim slikama, nema šanse da se ikada odljubim. Bit će divno u takvoj zaljubljenosti živjeti godine starosti. Na Kubi. Zato štedim svaki novčić, čak i onaj koji mi u dućanima najradije nikad ne bi vratili. Ali, ne dam se prevariti. Ako vrijedi njima, vrijedi i meni. Može mi baš ta kovanica pofaliti, a tko bi mi dao. I to za Kubu.

Novčić po novčić i skupit ću, prije bolesti, za avionsku kartu do Havane. Poskupi li karta, a trebat će mi samo u jednom smjeru, pa računam da će biti jeftinija od povratne, krenut ću brodom. Malo ranije nego što sada planiram, da ne bi bolest stigla prije prekooceanskoga. Onda ću se na Kubi pridružiti nekoj grupi od 600 ljudi, nekako ću se ugurati kao 601. čeljade. I sve će brige biti riješene. Jer tamo svakih 600 stanovnika ima svoju ambulantu. To je naš dom zdravlja, samo bolje i efikasnije organiziran. Jedan doktor vodi brigu o zdravlju 170 pacijenata. Da, da, bez dodatnih nula ovoj brojci. I najmanje jednom u godini obiđe svakoga pacijenta u njegovom domu, da vidi kako se hrani, kakvu vodu pije, ima li za nužnu higijenu. Ni jedan stanovnik nije od svoga doktora udaljen više od 20 minuta, spore vožnje, starim autom. Teško u tim minutama može i izdahnuti, nego jedino ako je baš odlučio, što sama nikad neću. Jako teško donosim odluke.

Prosječni životni vijek na Kubi traje 77 godina i 3 mjeseca, a u SAD-u 77 godina i 4 mjeseca. Dok ja stignem, produljit će se on bar za tih mjesec dana. A možda smanjiti državna izdvajanja za zdravstvo, koja na Kubi, za jednog stanovnika, u cijeloj jednoj godini, iznose oko 400 dolara. Usporedbe radi, u SAD-u taj je iznos oko 7.500 dolara. I zbog tih 400 dolara, ukupna zdravstvena njega i liječenje su za sve stanovnike besplatni. Bez obzira radi li se o cjepivu protiv raka pluća, proizvedenome nakon 25 godina istraživanja, o cjepivu protiv virusa side ili ekstraktu otrova škorpiona koji negativno djeluje na neke tumore, što znači pozitivno na pacijente.

Sve sam ove podatke nedavno pročitala i želim ih provjeriti na terenu. Valjda ću na licu mjesta naći nekog stogodišnjaka, člana Buena Vista Social Cluba, koji će me primiti u svoju obitelj. Da zajedno proplešemo bar još sljedećih pedesetak.

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*