Jagoda Kljaić: Teror jeftinoće

Filed under: Jagoda Kljaić,kolumne,region |

zivotinjsko_carstvoVelikim su slovima ispisane male brojke. Što je brojka manja, to je veća. Što je veća razlika između manje prekrižene, koja je ustvari veća i veće podebljane, ali manje, tim bolje. U toj igri brojka postaje izuzetno važna, a učas će se uvećati baš zbog privlačnosti njene malenosti. Puno malenoga, naslaganoga jedno na drugo, lako postaje veće od velikoga a samoga.

 Te šarene brojke, ispisane ispod sličica jakoga kolorita, danas su zamjena za sličice iz albuma „Životinjsko carstvo“. Onda sam se radovala, koliko čokoladici od, zamislite, 15 grama, toliko sličicama žirafe, lava, majmuna … Danas se radujem što manjoj brojki ispisanoj što većim slovima. Koje mi svakodnevno nude u raznim katalozima i besplatnim reklamnim prospektima što ih, umjesto razglednica, nalazim ugurane u poštanski sandučić.

 Teror, čisti teror od jeftinoće. Sve „na akciji“. I sve skuplje nekoliko puta nego što bi realno trebalo biti, a još više puta u odnosu na kvalitetu koju nudi. Pa mi nekako dođe žao sviju nas, zato što tako lako pristajemo na ucjenu i prihvaćamo nacrtano i predočeno nam, kao da vjerujemo da bi netko radio za naše i sveopće dobro. I sama volim supermarkete, zašto bih lagala i kome. Pregledam pažljivo svaki katalog koji mi dođe do ruku, često i onaj kome je vrijeme isteklo, možda se podsjetim što mi ono fali. Ako mogu, odem i kupim ponešto „na akciji“, pa mi se tako dogodi da dio toga postane hrana za psa i mačku, s napomenom: ako i oni budu htjeli.

Kadli sam to prešla iz normalnoga života u ovaj potrošački? Zašto sam se dala navući na reklame o svemu i svačemu, uglavnom bespotrebnom za život? Bit će da nisam sve sama kriva. Strategija je to sila mnogo jačih od moje inteligencije. Ali se odnedavno hvatam s njima u koštac. Od kad sam našla velikoga bjelkastoga živoga crva u pašteti i komadić vijka u juhi iz vrećice.

 Postajem najveći zagovornik bojkotiranja trgovačkih lanaca. Ne vjerujem pojeftinjenju, jer je i cijena „na akciji“ nerealno visoka. Ne kupujem ništa od onoga što nude, pa ako i uđem u kakav supermarket ponašam se kao da sam u kvartovskoj trgovini otprije tridesetak godina, u koju sam išla samo po ono po što me majka poslala, a to je bilo strogo određeno, samo to i to i ništa više. Možda jedino čokoladica „Životinjsko carstvo“. Bila mi je  kao djetetu dovoljan slatkiš, kako to da mi danas treba ona od 200 ili 250 grama, sve manje od toga kao da nije čokolada.

Kao najvažniju životnu devizu uvodim nečiju misao, nažalost, ne znam čiju:

Više je uzalud, kad je i manje dovoljno, jer priroda je zadovoljna jednostavnošću.

 O, da, prodaju u većini supermarketa i knjige. Smještene između plastičnih čaša i zdjela, te metli i partviša. Nikad nisam vidjela taj dio ponude ni u jednom katalogu. Rijetko i koga kupca zalutaloga na taj odjeljak. Nisu knjige još postale jestive nakon što se pročitaju. Netko će se valjda i toga dosjetiti.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*