Jagoda Kljaić: TELEVIZIJSKO ČITANJE KNJIGA

Filed under: Jagoda Kljaić,kolumne,region |

tvKad je već sve manje za gledanje, a sve više samo za slušanje, što znači loša kopija radijskoga programa, televiziji treba jaka injekcija.

Budući da se usudih reći tu heretičku misao, nužno je kraće objašnjene. Mjesec dana života željela bih posvetiti televizijskom programu. Svaki dan pažljivo bilježiti koliko je minuta, ili, možda, sati, televizija uistinu medij za gledanje, a koliko samo za slušanje. Jasno mi je da bi to moglo biti seciranje samo jednoga TV kanala i znam da bi najbolje bilo pratiti onaj najvažniji, tzv. Prvi program. I onda objaviti analizu, potkrijepljenu podacima sa minutažom.
Ali, i kao povremeni, kako se danas popularno kaže konzument (istina je, žvačemo li žvačemo, varimo li varimo) televizijskoga programa, mislim da je televizija danas više za slušanje nego za gledanje. Samo, navika je gadna navika, pa kad buljim u ekran, mislim da gledam i, što je još gluplje, mislim da nešto vidim, a zapravo samo čujem.

Sve emisije političkoga sadržaja, bez obzira na temu i broj učesnika, dovoljno je samo slušati. Osim ako nekoga ne zanima koliko teži neki političar i kakve su šare na njegovoj kravati. Ne znam što bih drugo mogla dva sata motriti. Ova dilema odnosi se na sve oblike kontakt – emisija, bez obzira da li je tema svjetska ekonomska kriza, globalno zatopljenje ili lokalni izbori. Nema se tu što gledati, bilo bi bolje pažljivije slušati.

Potresi, poplave, uragani, sudari vlakova i autobusa, erupcije vulkana – bombardiranja, ubijanja, masakriranja, masovne sahrane, javna oplakivanja – previše su slične nesreće, čak i kad nam podmetnu neautentičan ili neki stari snimak. Ako ne možemo pomoći, koja je svrha gledanja? Opet bih se prije opredijelila samo za istinitu i jasno izrečenu informaciju

Nogomet? Lako je danas biti komentator, to može svaki malo bolji poznavalac ekipa koje igraju i pravila koja vrijede na travnjaku. Nije to vrijeme Radivoja Markovića, kad naši očevi nisu gledali, ali su u njegovim prenosima sve vidjeli, jer je taj majstor svoga zanata riječima stvarao sliku. Da, lijepo je vidjeti dobar gol i dobar promašaj, ali to je tako rijetko da ne vrijedi višesatnoga sjedenja pred ekranom. I, neka mi bude oprošteno, slično je i sa tenisom. Dok gledaoci u svim tim vimbldonima i roland garosima satima samo vrte glavom lijevo – desno – lijevo – desno, oni u foteljama sve lijepo mogu vidjeti i na teve ekranima. Istinabog, nekad je dosadno, al’ bar su frižider, kuhinja i kupaonica na dohvat ruke. I još je gledanje skoro pa džabe. Iako nije potrebno, jer sve se može pratiti samo slušanjem.

Ima, naravno, u programu i sadržaja koji su baš televizijski, ali ih je televizija ukrala od drugih. To su filmovi uzeti iz kino – sala i predstave posuđene sa „dasaka koje život znače“.
Dokumentarni filmovi su možda jedini pravi i autentični program za televiziju.

Nekad su naše majke uz prve televizijske aparate peglale, kuhale, razgovarale, pekle kolače, štrikale, šivale, pravile pekmeze i ajvare. I znale sve što se u svijetu dogodilo. Mi danas malo što od toga radimo, a ako već nešto moramo, prilagođavamo posao sapunicama kojima je globalni zadatak: nemoj misliti na svoj život, bolje prati neki tuđi i izmišljeni, bit će ti lakše.
Zabavni program, kojemu je glavno obilježje razgolićavanje, upravo zbog toga mogao bi se svrstati u program za gledanje, pogotovo što u rijetko kojoj emisiji ima nešto što bi vrijedilo i čuti.

Kad već svi imaju neko, i zbog nečega ili ničega, pravo pojaviti se na televiziji, preostaje malo prijedloga. Jedan od njih je: književna djela na televiziju. Dovoljan je jedan glas, lični ili posuđeni. Samo da čita. U televizijskim programima u kojima je malo toga što vrijedi gledati, najvažnije i najpopularnije bi trebalo biti čitanje književnosti. Bilo bi to jedino uistinu kreativno (ili, da malo ublažim, jedan od rijetkih kreativnih programa). Unapred znamo što ćemo vidjeti o nekom događaju i situaciji koje nam TV kamere pokazuju. I opet gledamo. A što je poslije jedne rečenice u noveli, priči, eseju, romanu, pjesmi – ne znamo. To bi mogla biti prava televizija! Originalna, autentična, zanimljiva, poučna, vjerodostojna i sa porukom.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*