Tražim jednog dječaka, moram saznati ima li kraja… Prije nešto više od 40 godina tvrdio je da kraja nema. A 40 godina je nečiji cijeli život. Vjerujte mi, svjedočila jednom od tih života.
U životnim previranjima izgubili se ljudi. Zamijenio ih novac, zavist, pohlepa, zgrtanje bogatstva, prejedanje, trgovački lanci, lažne robne marke, nerazumijevanje i koješta drugo svojstveno homo sapiensu. Kad su zazvečali nacionalizmi i oružje, postalo je preteško ostati ono što si bio. Pa kad se na takve zvekete natovare i lične tragedije, nastaje životni pakao, labirint iz koga možda postoji izlaz, ali je pojedincu nevidljiv. Prijatelji utihnu, ne znaju što bi rekli, poznanici ne znaju kako bi, svi, zapravo, prikriveno smireni i sa zahvalnošću nečemu nadnaravnom što se nesreća nije dogodila njima. Ništa tuđe nije moje.
Mirujući godinama u takvom labirintu, kao punoglavac u šancu i žaba u močvari koja ne daje glasa, sretna što su rode ostale godinama u nekim mirnijim i tišim krajevima, pa neće uhvatiti žabu, hiljadu puta sam pomislila gdje li mi je ona knjiga, odnosno knjižica. Psujem na glas Nicholasa Mosleya što je napisao knjigu o ubistvu Trockoga, psujem i jednoga i drugoga i sebe. Psujem Džamonjinu fotomonografiju na kojoj piše Printed in Yugoslavia, a kao izdavači upisani: Muzej savremene umetnosti Beograd, Umjetnički paviljon Sarajevo, Umjetnički paviljon Titograd, Ljetne igre Dubrovnik, Muzej na sovremenata umetnost Skopje i Moderna galerija Ljubljana. Kud ću s tim knjigama, dignem li ih na tavan mogle bi postati desert miševima, a sigurna sam da miševi ne bi baš uživali, šupu bi mi država uskoro mogla srušiti jer nije legalizirana, a tko zna i kakve će biti preporuke Evropske unije o knjigama starijima od četrdeset godina. Možda je ipak najsigurnije da i dalje, po sobama, preskačem preko njih. Tu su najbolje sakrivene, to obiteljsko blago.
Znala sam koji je naziv i što u njoj tražim, te knjige čudnoga formata, 16 sa 16 centimetara, ta tko je vidio u takvom kvadratnom obliku štampati knjigu. Sve sam znala, ali, ništa nije koristilo sve dok mi se, prije nekoliko dana, u pokušaju sređivanja džumbusa od života, jednostavno samo zacrvenila u rukama. Kao iznenada ispunjena želja i nagovještaj boljih dana.
OLOVKA PIŠE SRCEM! Izdanje iz 1972. godine, Beogradski izdavačko – grafički zavod. Cijena: 20 dinara. Priređivači: Jovanka – Vanja Rupnik i Budimir Nešić. Moram priznati da sam zaboravila da je Predgovor napisao Dušan Radović, pa je to saznanje bilo dodatna radost.
Tvrdi Duško: „Ako hoćete izveštaj sa lica mesta o tome zbog čega i kako nastaje MIŠLJENJE, obratite se maloj deci, jedinim živim i autentičnim svedocima onog dramatičnog trenutka kad još nerazvijena čula i svest prvi put sreću i upoznaju deo po deo velikog sveta i prvi put mogu sama sebe da identifikuju. . . . Bez iskustva, bez pamćenja i znanja, prvi put o v d e, deca pipaju očima, ušima, svim čulima, i tim neposrednim i burnim doživljajima daju svoja, autentična imena, vrednosti i karakteristike. … Udaljimo se od detinjstva, a ne približimo cilju. Cilja nema, cilj života je sam život, i mi se nostalgično počnemo vraćati dobu kada smo bili najbliže životu i sebi. … Ovo je knjiga za razmišljanje i otkrića.“
O 77 pojmova govore djeca u dobi od 4 do 14 godina. Pa kažu, između ostaloga:
VERNOST je koliko vredimo – ja nisam veran;
BUJICA je kad buji oluja;
VRATA odeš tamo ako nisi dobar i nema te;
GLAVA nam služi za govor – tu se reči pretvaraju u rečenice;
IZNENAĐENJE kad ti neko podmetne nogu a ti slomiš ruku;
kad dođu gosti pa neće da idu najviše se iznenadiš;
ISPARITI kad si bez para ti si ispario;
KRAVA na pašnjaku ona pase pa onda žvaće žvakaću hranu;
tako ima jedna krava što uvek dođe kad imamo goste da traži nešto od mame;
LAKOMOST kad nešto hoćeš da jedeš a ono nema;
kad velika kiša padne pa odnese lako most;
MESO I HLEB što se hleb jede a meso voliš;
što je meso malo a hleb veliki;
NEMAŠTINA kad neko nema imaštinu to se zove nemaština;
taj plače ko ima nemaštinu;
PODLAC jedan što na zid napiše da se neki volu – to sam ja napisao;
PRAVDA je kad stojiš uspravno;
PROMENLJIV to je kad je neko bistar pa kad ode negde gde je važno on se odmah promeni u lice;
RIBLJE ULJE to svi pričaju da ima korisnos a niko neće da ga pije i svi ga daju meni ko da sam ja neko;
SMANJITI smanji šofer brzinu na miliciju;
SREDINA kad je na polici gore lukac dole krompir a u sredini slatko od šljiva;
SREDNJI je prednji ako ispred njega ima pozadi;
TUŽNO je kad ideš kući pa je mrak a ti ne možeš nikako da se okreneš da vidiš šta to ide;
UNUK je od moga dede otac moj pa sam ja njemu unuk;
HRABROST je spomenik na ulici; je lovac u čizmama i vuk u šeširu;
ČARAPE su bolje nego noge jer kad ih uprljaš možeš da promeniš a noge se peru uveče za krevet;
ŠUMA je pola biće pola predmet jer drvo ne može da hoda a lišće može da leti;
OLOVKA I NALIVPERO bolje je penkalo jer penkalo piše mastilom a olovka srcem.
„Oni, (male neznalice), najpre ne znaju ništa a zatim dugo putuju, lutaju i otkrivaju dok ne saznaju ‘sve’. I tu se završi najlepša čovekova avantura, posle svega nekoliko godina spontanog i iskoristoljubivog života bez smisla i cilja“, podučava nas Duško Radović.
Ne znam da li je Pjesnik imao svoju omiljenu izreku iz usta četverogodišnjaka ili osmogodišnjakinje, ali moja je na 89. stranici. Samo bjelina ispunjena mišlju i doživljajem. POČETAK JE KAD SAM SE JA RODIO A KRAJA NEMA.
Nepoznato mi je koliko je godina imao dječak potkraj šezdesetih prošloga vijeka, ali izračunah da bi sada mogao biti oko 50, nadam se životnih. Odakle je bio, gdje je sada, da li je još uvijek dječak u muškarcu, drži li ga život i sad u beskraju … Zna li itko išta o njemu? Od koje adrese da krenem? Lako ću dalje, stavite me samo u početak.
Tražim jednoga dječaka, moram saznati ima li kraja … Kako bih konačno shvatila da je 40 godina nečiji cijeli život.