(„S kim si sada kad je tužno vreme“, Miki Jevremović, Jugoton, 1971. godina)
Upitala bih: tko si sada kad je tužno vreme …
Kad sam u to davno vrijeme, u nižim razredima osnovne škole, na učiteljičino pitanje: što ćeš biti kad odrasteš – odgovorila: novinarka, danima su mi se rugali: O, ti ćeš novine prodavati. Znam što bi bilo da sam izrekla svoju intimnu želju: bit ću književnica – o, ti ćeš u knjižari raditi. Riječ spisateljica onda nije ni postojala, ni u jednoj varijanti istoga, a današnja tri jezika. Iako znam da bi rugalica išla – o, ti ćeš spise slagati.
Prvu želju sam ostvarila, ne odustajući od snova, i to je jedino sigurno. Kraće mi je vrijeme za pozabaviti se sa još nekoliko, a najmanje tri, zanimanja, a teško opredijeliti za jedno od njih. Zato što ne znam razliku.
Mlada prijateljica danas kaže: za mene je književnik svatko tko ima objavljenu knjigu. Starija prijateljica baš ne uživa u tome što radim, pa komentira: oh, danas svi pišu, i objavljuju knjige, pa zašto ne bi i ti. A zašto onda ne bi i ti, kad to već svi mogu, ostaje neizrečeno potpitanje.
Nije zvanje ni zanimanje, a još manje titula. Ne uči se u školi, nema fakulteta, ne može se diplomirati. Možda samo doktorirati sa Nobelovom nagradom. Nisam sigurna ni da li je sistem gradiranja općeprihvaćen: dobar – spisatelj; bolji – pisac; najbolji – književnik.
Tko smo, što smo, ako možda imamo sreću da znamo čiji smo. Ili više volimo i to ne znati i kao mantru ponavljati Danila Kiša: Književnost je jedna i nedeljiva. Dobra ili loša.
Što smo i tko smo mi koji imamo objavljene tri, četiri, sedam, devet … knjiga? I nismo članovi ni jednoga udruženja književnika, ni onoga glavnoga, ni drugih – od njega odcijepljenih zbog neslaganja, privatizacije, klanova. Možda nas ne bi ni primili jer bi neka komisija od jednoga ili dva člana odlučila da knjige ne zadovoljavaju kvalitetom. Kao da je ona propisana paragrafima. I bolje da je manje članova, ostaje više šansi i novca za već ustoličene.
Neće biti da su nazivi za ljude koji objavljuju knjige proizašli iz sirove potrebe da svaka nova državica ima svoj jezik. Sve tri varijante jednog mukotrpnog i uzvišenog posla koriste se u sva tri „nova“ jezika. Tko je spisatelj, tko pisac, a tko književnik? Ako netko zna odgovor … da se badava ne mučimo mi kojima je to najmanje važno.
Pročitajte i:
1 comment
kida tekst svaka cast
Comments are closed.