Jagoda Kljaić: Prevodioci kao dobri duh književnosti

Filed under: Hrvatska,Jagoda Kljaić,kolumne,region |

prevodilacNi jedan strani jezik ne poznam toliko dobro da bih mogla prevoditi tekst. Sa materinskog i obrnuto. Ne spadam među one kojima je materinji samo jedan, a strana četiri današnja, umjetno i prisilno izvedena iz toga jednoga: hrvatski – srpski – bosanskohercegovački – crnogorski. Kad bih priznavala takvu vrstu podjele, mogla bih biti vrlo plodan prevodilac. Ali ne prihvaćam tu čudnu vrstu bogatstva. Ne želiš ga, ne tražiš, nije ti potrebno, prezadovoljan si bez njega … tek, drugi krenu raspodjeljivati i dodijele ti, umjesto jednoga, četiri. Pa bih se sada trebala praviti važna zbog toga bogatstva, a ono osjećaji suprotni: tužni, tmurni, tjeskobni, ljutiti, osjećam se povrijeđeno, gubitnički, uzeli mi bolje, dali lošije. Obogaćivanjem me osiromašili.

Propitivanje zašto moraju postojati četiri jezika kojima međusobno nije potreban prevod ostavljam lingvistima koji se time, istini za volju, svojski bave i iscrpljuju u pokušajima dokazivanja tko je u pravu. Moja strana je, bez ikakve rezerve, ona prof. dr. Snježane Kordić koja se zalaže za potvrđivanje postojanja samo policentričnog standardnog srpskohrvatskog jezika. Zato se pitam piše li štogod, tu negdje blizu, kakav umišljeni književnik koji bi dozvolio da mu proza ili poezija budu prevedeni sa, na primjer, hrvatskog na bosanskohercegovački jezik. Jao li i jednoj i drugoj književnosti ako takav postoji. Eto onda „gospođaministarskih“ pisaca. Ti mogu samo gurati unatrag  i nipodaštavati bolje od sebe koji ne pristaju na novopatentirane prevode. Zato, nula bodova onima koji tobože prevode sa srpskohrvatskobosanskocrnogorskog na isti taj jezik.

I milijardu na entu bodova istinskim prevodiocima. Onima koji sa većom ili manjom lakoćom prenose riječi i misli s jednog jezika na drugi, od kojih im je, najčešće, jedan materinski, možda oba, a nekad ni jedan. Kakav težak posao! Ponekad je autorov izričaj u originalu teško razumljiv, pjesma isprepletena metaforama, personifikacijama, alegorijama, glagolskim vremenima od pluskvamperfekta do futura egzaktnog, priloškim oznakama i pridjevima koje je pjesnik sam skovao u stvaralačkom nadahnuću. On je baš tako htio i sam je zadovoljan. I ne razmišlja, u trenucima kad ispisuje ono što se iz suštine njegovog bića, preko moždanih vijuga, slaže u riječi i rečenice, o mogućnosti prevođenja te sublimirane i kondenzirane suštine na strani jezik.

Međutim, drugi ljudi se sami odnekud pojave. Netko pokrene svojevrsni „lanac dobrote“ i oni se, vjerujući jedan drugom, međusobno povezuju, usmjeravaju, nadopunjavaju. To su prevodioci, dobri duh za sve oblike, forme i vrste književnosti. Nemjerljiv je stupanj dobronamjernosti nepoznatih vam ljudi koji požele prevesti vašu pjesmu. Već sama ta činjenica, koja pretpostavlja da se toj osobi pjesma sviđa, nagrada je autoru. Pjesma, više njih, ciklus, budu objavljeni u stranom časopisu, na istinski stranom jeziku za sve iz one grupe od četiri materinja. Kakvog li čarobnog priviđenja – kad ni sami ne razumijete riječi potpisane vašim imenom.

Mojoj malenkosti takvu čaroliju priredili su: Franjo Frančič, Marjan Pungartnik, Ivan Topalski, Miroslaw Grudzień, prof. dr. Vasil Tocinovski, Petko Šipinkarovski i književnica kojoj posvećujem ovaj tekst. Nas je spojila poezija. Zapravo se ne poznajemo. Ali, tko se s kim poznaje ili ne, to je neka druga tema. U ovoj je riječ o velikim ljudima punim entuzijazma i dobronamjernosti, kojima nije teško odvojiti vrijeme, udubiti se u riječi koje su pred njima, potruditi se emociju i misao prenijeti u drugi jezik, što je, vjerojatno, vraški teško, i za to dobiti samo riječ zahvalnosti, jer o nekoj materijalnoj koristi u obliku honorara nema ni spomena.

Premalo se, općenito, zna o prevodiocima, spominju se nekako uzgred, možda se upamte imena samo onih koji su na „naš“ jezik preveli svjetski poznatog autora. Rijetko koja značajna knjiga, pa i roman iz fundusa klasika, sadrži crticu, bilješku, osnovne podatke o prevodiocu. I unatoč tome oni ne posustaju u mukotrpnom poslu, vjerojatno imajući u vidu dugoročno značenje onoga što rade.

(Za Olgu Lalić – Krowicku, književnicu i prevodioca iz Dukle, u Karpatima, u Poljskoj.)

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*