Ne radi strojić, ali zato radi mozgić. Kuršlus u strujnom krugu, rastalilo se nešto u punjaču, laptop crk’o, nit’ pisati nit’ čitati, kamoli komunicirati. Najprije stanje opasne bolesti, onda privođenje u zatvor svezanih ruku i nogu, pa panika: kako ću javiti, što će ljudi misliti, dugujem objašnjenja, ostala neka pitanja neodgovorena, mislit će prijatelji da sam iznenada i neplanirano umrla, sreća njihova da bolest nije zarazna, a i oni su svi daleko.
Odjednom „odsječena od svijeta“ koji nalazim na internetu, vratih se u onaj prijašnji, bliži meni, svjesna da su oni samo zajedno stvarni svijet, od kojih na jedan mogu više utjecati. Ovaj uz sebe. Nađoh tako vremena za dugo odgađane posjete, detaljnija slušanja o odlascima doktoru i nakon toga povećanju broja i vrsta dijagnoza (kao da može biti drugačije), pročitah neke knjige koje duže čekaju da budu pročitane, ali najviše od svega razmišljah. Tko će pitati za mene dok me nema „na vezi“? Bit će zanimljivo pogledati da li me se itko sjetio tih petnaestak dana!
Razmišljala sam o onim internetskim prijateljima za koje sam sigurna da se neće javiti ni slovom, kao što se nisu javili ni onda kad je bilo potrebno, jednostavno ljudski potrebno. Nigdje u bontonu nisam našla pravilo lijepog ponašanja u slučaju kad prijateljici umre stara majka i ona mi to javi mailom, a ja istim putem ne samo da izrazim saučešće, nego napišem pjesmu u prozi o važnosti i veličini naših majki i gubitku koji nastaje njihovom smrću, nužnosti prihvaćanja istine da nam nitko nikad više neće reći „dijete moje“, bez obzira koliko mi, i sami već stari, imamo godina. Možda na taj, za mene poseban oblik izražavanja saučešća nije potrebno napisati – hvala – ponavljam, ne znam, ali znam da bih ja sigurno zahvalila.
Ili ono kad prijatelj (u prijateljstvu u kome ima iskrica više od toga) kratko napiše da će toga i toga datuma u bolnicu i vjerojatno poslije na kraći operativni zahvat, a moj odgovor nekome bi srce proširio: U mislima sam s tobom i čekat ću da se javiš. Umjesto bolnice, pratim prijatelja, opet preko tog zabavnog interneta, kako se redovno bavi svojim poslom, posjećuje neke manifestacije u svojoj državi, odlazi na poseban događaj u glavni grad susjedne države i javlja se na nekim portalima sa svojim prilozima. Za moje misli ni minute vremena, mjesecima. Da li bih sama mogla tako – intenzivno razmišljam u ovoj informatičkoj blokadi. Ne bih, nikako. Pa i da mi nije stalo, cijenim one kojima jest stalo.
Kolegi sam prije šest-sedam mjeseci analizirala zbirku pjesama onako kako ne bih ni vlastitu, dva sam dana intenzivno i sa velikom pažnjom na tome radila, tražila citate koji će najbolje potvrditi neku konstataciju, poslala, sve u superlativima; ni odgovora; ni hvala; ni dobro si to uočila; ni to ti je prilično glupo; ni nisi shvatila suštinu; ni … ni slova, ni riječi do danas, tj. do prije tih petnaestak dana. Kakva bih to osoba morala biti kad na takav postupak ne bih ništa odgovorila?
Morala bih biti kao pougljenisani leš iz Pompeja! Koga se ništa ne tiče, koji ni na koga ne misli, koji nema u sebi ni mrvicu energije, volje, ljubavi, strasti – za život. Nepostojeća i u stvarnom svijetu, kao što bijah samo petnaestak dana u virtualnom.
Pročitajte i:
