Jagoda Kljaić: Od konkursa do natječaja

Filed under: Jagoda Kljaić,kolumne,region |

Konkurs, StempelMaterinji jezik mi je srpsko – hrvatski. S njim sam rođena, školovala se, radila i pisala. Kad je, u mom slučaju, postao samo hrvatski, nekako sam se osjetila oštećena i osakaćena. Uvijek je tako kad mi oduzmu nešto što sama ne bih dala. Kad me osiromašuju. A taman sam se spremala da se obogatim učenjem slovenskoga i makedonskoga.

Budući da pomalo, a nekad i previše pišem, želim da netko čita o mojim osjećajima i razmišljanjima. S izdavanjem knjiga je teško da valjda teže ne može biti, ali, zato su tu natječaji/konkursi za priče i pjesme. Nije da ih nema, baš suprotno, i radujem se kad vidim u naslovu: Konkurs za kratku priču. Onda pročitam uvjete i ne znam imam li pravo sudjelovanja ili nemam. Konkurs je za autore koji pišu na srpskom jeziku. Vratim se na materinji, nije mi srpski strani jezik, lako bih ijekavicu pretvorila u ekavicu i ono „da uradim“ u „napraviti“, ali, ne javljam se na konkurs. Nisam državljanin Srbije, što bi, zapravo, trebalo biti naznačeno kao uvjet natječaja, kako bi sve dileme bile otklonjene. Nedavno sam uputila organizatorima jednoga takvoga konkursa konkretno pitanje i odmah su odgovorili da se mogu javiti i da će im biti drago. Ipak, ne javih se, i mislim da nisam pogriješila.
Pišem o konkursima i o srpskome jeziku, iako se isto odnosi na natječaje i hrvatski jezik, osim što je takvih natječaja u Hrvatskoj puno manje i obično je jasno navedeno tko ima pravo sudjelovanja.
Obradujem se, zato, onima u kojima je navedeno da tekstovi mogu biti pisani na bhsc jezicima. Najviše me podsjećaju na materinji jezik.

Nije nevažno ni kad nas, autore, organizatori natječaja totalno bagateliziraju, toliko da, čak i onda kad prilog šaljem mailom, ne dobijem odgovor da je primljen.

Što reći o konkursima raspisanima prije jednu ili dvije godine, a čiji rezultati nikad nisu objavljeni? Tko su ti ljudi koji se igraju selektora, stručnih ocjenjivača i mjerača ljepote pisane riječi?

A dogodilo se i sljedeće: moja malenkost poslala priču na konkurs i nakon više od jedne godine slučajno saznala da je priča uvrštena u već objavljeni zbornik. Organizatori konkursa, kojima je prilog poslan mailom, nisu imali nikakvu potrebu obratiti se, istim tim mailom, autorici, a pretpostavljam isto tako ni drugim autorima, da ih bar o tome obavijeste. Provjerih, istina, uvrštena, ali, ako želim zbornik, cijena je ta i ta, ne baš mala. Dakle, nema ni besplatnoga primjerka za autore, uz uvjet da sama platim poštanske troškove. Pa tko će to uopće kupiti ili pročitati takav zbornik? I čemu onda konkurs služi?

Međutim, zbilo se i ovo: pjesma poslana poštom, pod šifrom, ništa ne znam, poštar zvoni samo jednom, stiže zbornik. „Vršačka poetska susretanja“, šalje urednik Slobodan Đekić, znam da nije jeftino slati knjigu iz Srbije u Hrvatsku. Istim putem stigao je i list za kulturu „Avangrad“, poslao, iz Sombora, urednik Branko Ćurčić, možda i o vlastitom trošku.

Zato odnedavno strogo pazim kome šaljem priloge za natječaje. Tražim samo jasne sve uvjete i elemente: tko ima pravo sudjelovati, tko su, poimenično, članovi ocjenjivačkoga tijela, koje su nagrade, kada će, s datumom, i decidirano navedeno gdje, biti objavljeni rezultati i koji su uvjeti dobivanja zbornika, odnosno, cijena ako je za prodaju ili podatak da će zastupljeni autori dobiti knjigu besplatno.

Autori od organizatora konkursa i natječaja imaju pravo bar toliko tražiti. Sve manje od toga je podcjenjivanje samih sebe.

2 Responses to Jagoda Kljaić: Od konkursa do natječaja

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*