Jagoda Kljaić: O grobovima riječi

Filed under: Jagoda Kljaić,kolumne,region |

Vrlo često, kadgod nešto ne mogu razumjeti, pokušavam raščlaniti i u elementima pronaći objašnjenje i tumačenje. Žalostim se kad se takva analiza odnosi na emotivni doživljaj koji to nikako ne zaslužuje, ali, eto, i takve dileme se pojave i pitanje traži odgovor. Današnje glasi: zašto oni koji su majstori riječi i trebali bi biti njihovi najveći poklonici i čuvari im čak i grobova, pljuju po tim istim riječima ili po nečemu drugom a koristeći riječi kao oružje za paljbu. Da pojednostavim: zašto netko ima potrebu drugome reći ili čak napisati, što je daleko ozbiljnije i kompleksnije, naprimjer: ljubim te.

Samo te dve riječi povod su ovom tekstu. Nije namjera u ovom trenutku pisati o učestaloj zloupotrebi riječi kada se njima bezobrazno krade identitet i kad se riječi vređa samim tim što im se iskrivljuje značenje. Bit će prilika progovoriti i o strašno divnom susretu, o poskupljenju cijena, o nenormalno jeftinoj haljini i drugim biserima koji ubijaju misao. Sada samo o ljubim te, zato što je postalo toliko uvriježeno da je uistinu uvreda i za riječi, i za osjećaj, i za primaoca, ali najviše za onoga koji odašilje takvu laž. Veličanstvene riječi iskrenog otkrivanja i iskazivanja emocija ljubavi postale su tužna poštapalica, šablona, obična fraza, žargon, govor ulice, uobičajen pri pozdravljanju poznanika i prijatelja na rastanku nakon slučajnog ili dogovorenog druženja. Zamjena su za: vidimo se, doviđenja, zdravo, ćao, do sljedećeg viđenja, ostaj mi dobro, budi pozdravljena, bilo mi je drago da smo se vidjeli … Zašto? Moda i stil hladnokrvnih skorojevića? Jadan je i slab onaj tko od njih kopira i preuzima, priznajući kako sam ne zna bolje. Potreba da osoba koja izgovara ljubim te sebe prikaže u najboljem mogućem svjetlu? Razumiješ li koliki sam čovjekoljubac i altruista, volim sve ljude ovoga svijeta, nije mi ravan ni Jacques Prevert kad pjeva:

I ne ljuti se na mene ako ti kažem ti,

ja kažem ti svima koje volim

pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput,

ja kažem ti svima koji se vole

pa i onda ako ih ne poznajem.

A mogao bi se „pozdrav“ i drugačije shvatiti, kao dodvoravanje, ulagivanje, kupovanje pažnje jer najčešće slijedi isti otpozdrav. Ili kao podcjenjivanje, omalovažavanje, u stilu: ona je tolika budala da će se obradovati kad joj to kažem, neće ni shvatiti gorku ironiju.

I eto nam uvrijeđenih riječi i uvrijeđenih ljudi. (Što sam i sama kad mi netko umjesto srdačnog pozdrava šalje jadnu lažnu informaciju o tome da, eto, sad odjednom, iz čista mira, baš mene ljubi.)

Oni koji se s lakoćom igraju riječima pretvarajući ih u pisane instalacije proze i poezije, posebno i naročito oni, nikad, nigdje i ni zbog čega ne smiju zloupotrebljavati riječi, pogotovo ne smiju ubijati riječi, e da bi im kasnije čuvali grobove.

Prijatelji, kad mi kažete: ljubim te, trpate te riječi u grob.

Ne želim lagati! Ne ljubim vas!

Samo toplo i srdačno pozdravljam!

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*