Jagoda Kljaić: Ništa se nije dogodilo 1980-ih godina

Filed under: Jagoda Kljaić,kolumne,Srbija |

ficaOsamdeset je samo jedna obična riječ prema kojoj se na jednostavan način treba i odnositi. Jest broj, ali to joj ne daje neko posebno značenje, da bismo je trebali cifrati, mučiti, dodavati joj kojekakve crtice, nastavke, kao da ne primjećujemo kako se i riječ tome protivi, koprcajući se brani od naših nepotrebnih vratolomija.

Također je 1980 jedan običan broj koji, pisan sa točkom, a da ne bi podsjećalo na mlinski točak, recimo i drugu varijantu: pisan sa tačkom na kraju, postaje redni broj. I on se opire kerefecima u obliku nastavaka, budući da je, kako god bio pisan, dovoljno jasan i bez njih.

Još kad sam, odavno, učila određena pravila pisanja, od nekoliko bardova ondašnjeg, jugoslavenskog novinarstva, naučila sam da je za tekst najljepše i najugodnije, jer o riječima je riječ, sve brojeve do deset pisati riječima. Nije li i danas ljepše i oku ugodnije u rečenici pročitati devet umjesto 9? Tih nekoliko slova daju poštovanje tekstu i čitaocu, govore kako autoru nije bilo lijeno otipkati pet slova umjesto jednog, u obliku brojke.

Ništa se nije dogodilo 1980-tih godina jer te godine jednostavno nisu postojale. Kao što danas ne postoje 2016-e godine (namjerno pogrešno napisano). 1980. je samo jedna jedinstvena, konkretna godina i nikako nije mogla imati množinu, kao ni jedna godina prije ili poslije nje i kao ni jedna buduća. Sve se dogodilo samo u toj godini. Ono iz godine ranije ili kasnije nikako nije igra oko 1980-ih, nego se zbilo 1979. ili 1981. godine.

Ali jest moguće opisivati događaje i prisjećati se situacija iz 80-ih godina prošlog stoljeća, ili bilo koga ranijeg. Osamdesete jesu godine od osamdesete do osamdeset devete. Ako je čovjek u šezdesetim godinama života, s tim ne preciziramo u kojoj točno/tačno godini i nikad nećemo reći da je u šezdeset sedmim godinama života, uvijek će biti samo u toj jednoj godini.

Sve je vrlo jednostavno: čak ni brojevi s kojima godine završavaju, od nula do devet, nemaju množinu, pet je pet, a osam osam, i nije moguće umnožavati ih u zbilji, a nepravilno u pisanoj riječi.

I što s tim nesretnim nastavcima kojima autor teksta pokušava čitaocu pojasniti o kojoj se godini radi? Potpuno nepotrebno i pogrešno objašnjenje, odnosno, podcjenjivanje čitaoca, kao da on ne bi razumio i bez tih nesretnih: – ih, – im, – ima, – oj, ili još nesretnijima: – tim, – tih i najnesretnijima: – ttim  ili – ttih.

Ako piše da se to i to dogodilo 1980. godine, s obaveznom točkom/tačkom iza broja, automatski se čita kao redni broj i nitko to neće čitati: dogodilo se hiljadu devetsto osamdeset godine. Nastavak nepotreban! Čak i ako iza 1980. ne piše riječ „godine“. Jednako tako nisu potrebni nastavci ni poslije ijedne godine pisane brojem sa točkom/tačkom. A budući da riječ „osamdeset“ završava slovom „t“, nikako nije pravilno dodatno, u već nepotrebnom nastavku, još jednom naglašavati slovo „t“ jer onda autor zapravo piše riječ „osamdesette“ koja ni u jednom jeziku razdvojenom na hrvatski, srpski, bosansko-hercegovački i crnogorski ne postoji.

Bar za sada, što ne znači da jednog dana neće biti pravilo. Ako u knjigama ozbiljnih autora i izdanjima recentnih izdavačkih kuća nalazimo: Sve opisano dogodilo se 1950-tih godina… tko zna kakva će pravila primjenjivati oni koji danas uče prva slova. Nasreću, za nas neke je prekasno početi učiti. Ostaje nam izbjegavanje klizanja „po problemima“ možda opasnima „po život“, kad obični prilog mjesta može potpuno promijeniti smisao rečenice, o čemu više u sljedećoj kolumni.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*