Ženu sa 62 godine života na plećima u hrvatskim medijima nazvaše – staricom. Možda baš tako ne misli svaki novinar koji je o jednom, za ženu neugodnom susretu sa policajcem pisao, možda je tako starom ne doživljavaju ni urednici rubrika ili glavni urednici novina i TV emisija. Ali, to je za nju napisao onaj koji je prvi došao do informacije, a svi ostali su u nizu samo ponavljali, prenosili jedni od drugih, kako ne bi zaostali. Već navečer, u glavnim dnevnicima državne i komercijalnih televizijskih kanala, vijest više nije vijest, a sutradan će je rijetko tko spomenuti. Ekskluziva traje samo nekoliko sati, ali je žena toliko puta spomenuta kao starica da ne bi bilo čudno ako se nakon mjesec dana pojavila na ulici svoga grada u farmerkama sa rupama, kožnoj jakni i sa pank frizurom. To ne bi bilo zabilježeno kao da se ne radi o istoj osobi.
Nema zakona i pravila prema kome je netko iznad određenog broja godina starac. Manje-više je stvar osobne procjene za nepoznatu osobu, a za poznatu zavisno od toga tko nam je. Da li bi ijedan od novinara koji su pisali o „starici“ tako nazvao svoju majku ili tetku istih godina, majčinu prijateljicu, neku simpatičnu mu i dragu poznanicu? Konstatacija da su one starice bila bi uvredljiva i za njih i za onoga tko bi tako o njima mislio.
Kako bi reagirale poznate starice od šezdesetak godina: Samanta Fox, Anjelica Huston, Roxanna Hart, Sylvia Kristel, Maria Schneider, Isabella Rosellini, Kathleen Turner, Oprah Winfrey itd. Možda sudskom tužbom? Prema kome, kad nikome nigdje u bijelom svijetu ne bi palo na pamet da njihovu životnu dob svrsta u mjerilo staračke.
A njihove kolege – starci: Denzel Washington, John Travolta, Liam Neeson, Steven Seagal, Phil Collins, Anatolij Karpov itd. Zanimljiva je ta razlika u odnosu na godine muškaraca i žena, jer, čak i u našem podneblju nitko neće za muškarca od 62 godine ni pomisliti da je starac, ma da je i baš starački oronuo, uvijek će biti: izgleda kao starac.
Žena iz naše istinite priče obična je i jednostavna, sa hiljadu problema koji izviruju iz svake bore na njenom licu i neofarbane sjedine. Tko zna ima li penziju, preživljava li od socijalne pomoći i prodaje plastičnih boca, moguće je da joj je utjeha čašica ako si je može priuštiti. Skromna i siromašna, možda nečija, možda ničija. I ima manje godina od Anjelice i Isabelle. Kad bi koji mađioničar omogućio zamjenu njihovih uloga samo na jedan dan, pa da Samantha izađe na našu ulicu bez novca, nesigurna hoće li taj dan ručati, bila bi i ona odjednom ništa i nitko drugi nego samo obična starica.
Iako smo se s ovakvom odrednicom mladosti i starosti sreli u hrvatskom medijskom prostoru, sumnjam da bi bilo drugačije u srbijanskim, makedonskim, bosanskohercegovačkim ili inim medijima balkanskog nam prostora. Nije suština u godinama, nego u odnosu prema običnom čovjeku, u podcjenjivanju slabih, siromašnih i nesnalažljivih, u bahatosti onih koji su stjecajem mnogih okolnosti, možda najmanje znanjem i sposobnošću, došli u mogućnost da svojim primitivizmom i nekulturom ocjenjuju nečiju životnu situaciju. Da bi po fizičkom izgledu i garderobi sudili koliko je netko mlad a kome bi trebalo odzvoniti zauvijek.
Pročitajte i:
