Jagoda Kljaić: Nemam ništa – imam sve

Filed under: Jagoda Kljaić,kolumne,region |

mikiGovori stara narodna pripovijest: pao pop u rijeku i počeo se utapati. Seljani mu iskreno žele pomoći, pružaju ruke prema popu i dovikuju: „Daj pope ruku, daj pope ruku, daj…“  Ne vrijedi, pop uzmlatarao rukama, ne pruža ih, davi se. Tek se jedan seljak sjeti srži i biti i povika: „Na pope ruku…“ Pop namah shvati što mu govore, pruži ruke i izvukoše ga iz rijeke.

Iako je život sazdan od niza laži, ne mogu ipak toliko lagati i reći, onome koji traži, ište, moli i prosi, da ništa nemam. Tako upadam u zamku savršene smicalice. Kad kažem da ništa nemam, govorim zapravo da – sve imam. Da ne bih i ja bila pop, trebala bih iskreno reći: imam sve, ali ti ništa od toga neću i ne želim dati. Ili udijeliti ono što meni zapravo ne treba, čega imam više od potrebnoga.

Na raskršću, dok stojimo na semaforu, muškarac bez noge ide od jednoga do drugoga automobilskoga prozora i na taj način moli vozača i suputnike da mu udijele koji novčić. Ne očekuje papirnatu novčanicu. Prozori se hitro zatvaraju, glave okreću, tobože se s nekim razgovara, nešto iznenađujuće se pojavilo na nebu ili u daljini. Jadni ljudi. Neugodnije njima nego čovjeku bez noge. Oni su onaj pop. Oni su davljenici. Muškarac s prozora je čist prema njima, on ne laže, gleda ih u oči, kazuje da mu treba, nije naše da ga pitamo zbog čega. Rijetko se netko maši pretinca u autu i nešto pruži, pratim sve samo kroz pokrete, kratke kadrove. I svi u koloni automobila, svi osim čovjeka s druge strane stakla, odahnu kad se upali zeleno na semaforu. Oni su nešto postigli. Zadovoljni su. Uštedjeli novčić, dva, tri … koji će za bezobrazno kratko vrijeme jednostavno baciti u pićence, kavicu, cigarete, parking. Pop iz narodne skaske bi s njima bio zadovoljan. Nisu dali, uzeli su.

Kolona pješaka  hita kroz široka staklena vrata trgovačkoga centra, vrata su baš super, daju nam značenje koje nemamo na drugim mjestima, ta otvaraju se sama baš kad ja stanem pred njih. Koja čast, kako me svi tamo vole i čekaju raširenih ruku. Sva mi se vrata otvaraju i kad ulazim i kad izlazim. Ima još toliko mudrosti u bogatih, kojima mi obogaćujemo račune u bankama, da su nam napravili vrata iste veličine i pri ulasku i pri izlasku. Ali, budući da su nas trgovački centri već potpuno pridobili, neću se začuditi ako uskoro ona izlazna budu nešto uža. Vozim kolica puna koječega, da me netko priupita što sam kupila, pola toga ne bih se sjetila ni u narednih sat vremena. Sve je samo za – u se, malo manje – na se, a najmanje – poda se. Ništa za – oko se. Puno toga se promijenilo od vremena popa – davljenika. Ili se možda zavaravamo? Zadovoljna sam jer sam taj dan nešto obavila. Pokupovala hrpu koještarija, napunila frižider hranom koju možda ni kućni ljubimac ne bi jeo, ne zato što to nije hrana za njega, već stoga što ima instinkt i čulo za ono što je kvalitetno i zna što nikako ne bi smio pojesti.

Dok sam ponosno gurala prepuna kolica kroz staklena vrata koja su se opet preda mnom slavodobitno i ulagivački otvorila, jer ja sam njihov gospodar i kralj, a meni se ta uloga sve više sviđa, zadovoljna što sam prošla tako jeftino i uštedjela, bilo mi je lako ženi u kolicima, pored tih vrata, na upit: imate li što sitnoga, odgovoriti – nemam. Pa naravno da nemam, ni sitnoga ni krupnoga, imam samo iluziju da – imam. I već sam odavno davljenik.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*