Kad već pisah u dvije prethodne kolumne o nekim nedopustivim pravopisnim i gramatičkim greškama u objavljenim autorskim knjigama, zbirkama i zbornicima, neću odustati od osvrta na još jednu „složenicu“ koja je toliko uvriježena da je više nitko i ne doživljava kao pogrešnu.
Hodamo – po zemlji, ali globalno zatopljenje nije opasno – po Zemlju, nego – za Zemlju. Ne postoji ništa što je opasno – po zdravlje jer je jedino moguće da je opasno – za zdravlje, a može biti i protiv(nik) našeg zdravlja. Ni bakterije se ne sele i ne prešetavaju – po našem zdravlju, možda eventualno po nekim organima u organizmu. Ništa nije opasno – po naš život, možda samo – za njega, sve dok „crni vrag“ u obliku smrti ne dođe – po njega. Ne možemo šetati, (iako čak i možemo šetati sebe ili se) na primjer – po Opatiji, nema čudesnog tepiha iznad grada da bismo po njemu gazili, nego šećemo Opatijom, ali – po opatijskim ulicama.
Po tom pitanju, zapravo, ne postoji nikakva dilema, ona je samo u raspravi – o – tom pitanju, o toj temi, o tom problemu. Ništa ne lupa po njima, osim ljudskih riječi i postupaka.
Tako čitamo: po iščitavanju … po tko zna koji put … po dolasku i odlasku … po raspravi … po zaključcima … po predstavljanju … po promociji … po ovlaštenju … po zadatku … po naredbi … i tako stalno i unedogled, zapravo, po nečemu hodamo, gazimo i kližemo se, i kao da mu na taj način umanjujemo vrijednost i značaj.
A riječ je samo o običnoj i jednostavnoj priloškoj oznaci namjere: Došla sam po knjigu; ili o prijedlogu kao nepromjenjivoj riječi koja govori o odnosu među bićima, stvarima i pojavama i postoji jedino u lokativu (po kome ili po čemu). A mi ga uveli kao zamjenu za neka druga objašnjenja i dokazivanja. Zašto? Zato što smo sve manje pismeni i onda je lakše koristiti jednu riječ nego razmišljati kad bi ono trebalo reći: o tom i tome, za to i to, zbog toga i toga … tu se već nesigurna osoba može zapetljati i ne znati kako kazati. Pa onda lupa po tom i tom i kad treba i kad ne treba.
Nije ugodno pisati o pravopisnim i gramatičkim pogreškama u književnim djelima drugih autora, kudikamo boljih, priznatijih, poznatijih i kompleksnijih od malenkosti ove autorice. Zato ni u jednom tekstu ne navodim ime autora ni naslove knjiga iz kojih „izvlačim“ primjere nedopustivih grešaka. S jedne strane zato što mi ne trebaju neprijatelji jer ljudi baš i ne vole da im se kaže kako nešto njihovo nije dobro, s druge zato što sam svjesna da i sama činim poneku grešku jer o vlastitom tekstu ne promišljam na način kao o tuđem, a s treće zato što me sve jako rastužuje. Autori, lektori, urednici i izdavači jer nemaju pravo podcjenjivati ma i jednu osobu koja zna kad nešto nije pravilno napisano. Još manje imaju pravo pobuđivati sumnju u vlastito znanje one koji nisu sasvim sigurni, a najmanje pogrešno podučavati one koji ne znaju i krenu čitati baš s namjerom da nešto nauče. A kad tamo … sama dosada do sada.
Pročitajte i:
1 comment
Jezik se stalno razvija i menja.
Nema nista loše u tome što određene reči dobijaju nova značenja i što jedan predlog počinje da preuzima ulogu drugog.
P.S. Ne može ni po ulicama da se šeta, nego samo ulicama.
Comments are closed.