Život mi je postao mnogo lakši otkad sam ga počela vagati. Ako može biti laganiji ili teži, onda se valjda može vagati na kilograme ili tone. Ili to zavisi od lične tjelesne težine. Da li je jednostavan ili složen, ne bi ni Leonardo da Vinci mogao znati. Čak ni s onom spravom kojom se može putovati kroz vrijeme.
Stavim tako ponekad vlastiti život na vagu. Apotekarsku ako mi je dostupna. Kad nije, a imam silnu potrebu izvagati problematiku, dobro dođe i stočna vaga, ona za brašno u mlinovima, starinske terazije ili balanča, pa i kuhinjska vaga s nekoga buvljaka. Ne trebam gevikte,utege ni tegove, nego na jednu stranu terazija stavim sebe, cijelu, a na drugu dobroga prijatelja Edwarda A. Murphyja. On i ne mora biti kompletan, dovoljno je kompliciran i u dijelovima. Nije više živ, umro je 1990. godine, ali to mi ni malo ne smeta da se svaki dan s njim podružim.
Više puta u danu kažem ili pomislim: Murphy, makni se malo od mene, daj posjeti nekoga drugoga, pusti me da se sama mučim, nisam te tražila da mi pomažeš, vidiš da mi samo otežavaš, zašto misliš da ti baš sve znaš. On se ogluši na sve moje molbe i zapovijedi, baš kao pravi prijatelj. I tako mi ne preostane drugo nego primiti Edwarda pod ruku, pa polako, opipavati, tapkati, lutati, posrtati, opsovati, pogriješiti, mijenjati odluke, stisnuti se u sebe i čekati. Neko rješenje će već nadoći.
Tako to sa Marphyjem mora biti, jer to je „Marfijev zakon“. Vrijedi od 1949. godine, kad su u jednoj američkoj vojnoj bazi inženjeri i tehničari radili na nekom mjernom pretvaraču. Tehničari su pogrešno spojili žice i ing. Murphyju nije preostalo ništa drugo nego zaključiti: mogu li nešto napraviti pogrešno, sigurno je da će tako i napraviti. Jednostavno rečeno, nema šanse da izaberu bolje ili pravilno rješenje, iako im je i takvo ponuđeno.
Kud god u životu krenem, u džepu mi je uvijek Murphyjev zakon. Izgleda li na kišu, a ipak, radi komocije ne ponesem kišobran, sustiže me pljusak. Kupim deterdžent u jednom super marketu, on sutradan u drugome na akciji. Pod pauzom na poslu odjurim do banke, sjela je plaća, ali, „otkaz’o sistem“, službenici ne mogu raditi. Pale dvije pločice u kuhinji, nisu se razbile, lako će ih biti zalijepiti, čas posla, pa kad majstor dodirne one stabilne, popadaju dva reda. U neke veće građevinske zahvate i ne pomišljam ulaziti, uvijek me Murphy potiho gurne u lakat. Pazi što radiš, ne nadaj se dobrome i laganome, uvijek je sve teže, kompliciranije, složenije, dugotrajnije i skuplje nego što planiraš i očekuješ.
Pobogu, dragi Edwarde, kako ću tako naprijed?
Pročitajte i:
