Na štetu i jedne i druge, a najviše čovjeka, osobe, individue, one koja je samo sada, samo jednom, samo kratko, samo na ovome svijetu i sve se manje tome umije radovati. Umjesto da se raduje sebi i ljudima oko sebe, štoviše, svemu živom oko sebe, čovjeku je najveće zadovoljstvo postala hrana.
Dok je moja generacija rasla i odrastala, dućani su se zatvarali subotom u 13.00, 14.00 ili 14.30 sati, sasvim svejedno i nisu bili otvarani do ponedeljka jutra. I nikad nismo bili gladni zato što nismo imali gdje kupiti štogod što bi nam palo na pamet. Znalo se kad je doručak, kad se ruča, zavisno od odlaska u školu i kad je večera, te što se može između prigristi, najčešće namazano na šnitu kruha.
Jasno da je takav ritam danas neodrživ, ali prijeti nam opasnost da nas zatrpa i uguši hrana. Ona nagomilana u vlastitim frižiderima i špajzama, nagruvana na policama prodavaonica koje se više ne imenuju „Trgovina živežnim namirnicama“ nego obavezno mora biti market. Hranidbeni pritisak na ljude iz prospekata, letaka, propagandnih papirića, daje nadu da bi uskoro mogao nastati zastoj, jer se sve više ljudi opire metodi punjenja poštanskih sandučića i stvaranja nereda po vežama, trotoarima i prometnicama.
Međutim, pritisak sa televizijskih ekrana puno će teže olabaviti, jer je sve više bezvoljnih, nezainteresiranih i nesposobnih za uzbuđenja vlastitih života, pa dozvoljavaju drugima da im kreiraju misli i želje, a s njima i zadovoljstva i radosti. Od ustajanja do počinka život se svakodnevno može uljepšavati samo gledanjem, nedostupnim dodirom, okusom ili mirisom – načina pripremanja hrane. Rijetki su poznavaoci egzotičnih namirnica od kojih se neko jelo pripravlja, ali su svi u stanju zavaravanja: kako bi život bio lijep kad bi ovo jelo imali sutra za ručak.
Dnevne i tjedne novine najbolje se prodaju kad je uz njih brošura sa receptima, svejedno za što, jednako dobro prolaze i zimnica i sosevi, torte i kolači sa keksima, divljač i pite od rabarbare
Kako je tužno kad djevojčica u četvrtom osnovne, sa majkom, ocem i bakom navečer razgovara o hrani koja je toga dana pripremana u desetak emisija (zbrojene i reprize jučerašnjih) o kuhanju, a na samo četiri televizijska kanala. Satelitske programe da ne spominjemo, ne znaju svi engleski, njemački, španjolski, francuski.
Rijetki doktori i nutricionisti upozoravaju na debljanje, nazivaju ga bolešću, što je samo rijetko, u obliku poremećaja metabolizma. Govori se o nezdravoj hrani. Nitko ne upozorava na problem ovisnosti o hrani općenito, zdravoj ili nezdravoj, o potrebi jedenja normalnih količina i porcija, o prejedanju i prežderavanju, o novcu bačenom u višak hrane i o sve većem nezadovoljstvu ljudi koji sebi ne mogu priuštiti sve iz televizijske, kataloške, sa polica i iz odjela-frižidera ponude.
Panem et circenses – Kruha i igara – riječi su koje je rimski satiričar Juvenal (živio na prelazu prvog u drugo stoljeće), dobacio rimskoj svjetini koja je na Forumu Romanumu tražila samo žito i besplatne igre u cirkusu.
A nama bliska narodna izreka kaže: Ne traži kruha preko pogače!
I sve je manje ljubavnih pjesama o ljubavi, ljubavnih filmova, a novi roman kao što je „Ana Karenjina“ možemo samo sanjati. (Ni književnici danas više nisu gladni!) Kad bi mi bio prazan želudac, možda bih ga ponovo čitala. Ovako, poslije slanog – slatko – pa tekuće – pa mirisno – pa da se puši – širi aroma – opet ispočetka … sa kratkim prekidima. I nitko neće umrijeti od zova, poziva, odaziva ili neodziva ljubavi, kao što hoće od ljubavi za hranom.
Pročitajte i:
