Jagoda Kljaić: Mali čovjek, izgubljen u velikom prostoru

Filed under: Jagoda Kljaić,kolumne,region |

editorDanas, kad sve napisano najprije prolazi kroz rešeto mogućih političkih poruka, i jest i nije lako pisati. Obrazovanje i informiranost donijeli su nam mogućnost i pravo, a mi prihvatili kao obavezu, da o svemu imamo mišljenje koje, bez obzira je li potrebno, jednostavno želimo javno izreći. Zašto i ne bismo kad smo sve pametniji, a moderna tehnologija otvara nepredvidive mogućnosti. Uostalom, treba napuniti stranice svih mogućih novina, glasila, dnevnih, dopodnevnih i popodnevnih, revija, magazina, časopisa. Tek onda slijede portali, neograničeni prostorom i tematikom.
Iako je istinita opaska da „danas svi pišu“, vara se svatko onaj koji misli da je lako pisati i objaviti neki tekst u tom bezgraničnom prostoru. Onda kad pojedinac ima potrebu izreći nešto što mu se učini društveno relevantno, nastaje mnogo veći problem. Nemoguće je procijeniti da li autor teže podnosi situaciju kad pošalje komentar ili osvrt nekom uredniku, pa dobije kratak odgovor da se tekst ne uklapa u uređivačku koncepciju, ili kad umjesto odgovora ostane šutnja koja znači isto, ili još gore.
Kako i gdje objaviti? Trebalo bi biti lako i jednostavno, bar tako izgleda. Bilo bi kad svi ne bi imali svoje favorite. Pored kojih za one druge, nazovi autsajdere, ostaje vrlo malo slobodnoga prostora. Valjda će ipak biti da nas je previše koji pišemo, pa ni urednicima ne treba zamjerati kad se nađu pred teškim zadatkom odabira. Odabira imena autora ili teme o kojoj piše – to je dvosjekli mač. Ponekad vrhunski novinski komentator, zbog kojega posjetioci „otvaraju“ portal ili, oni sretniji, jer si to mogu priuštiti, kupuju novine, piše o istrošenoj i općenitoj temi, da bi nepažljivi čitalac pomislio kako čita tekst otprije godinu ili dvije. Vrhunskima često promakne obična i jednostavna ljudska tema i briga.
Novine i portali su zaboravili maloga čovjeka. Najvažnija je politika, slijede showbizz i sport, a ljudska svakodnevnica je negdje pri dnu te liste. Koliko je urednika koji se danas mogu prisjetiti radosti u očima čovjeka iz predgrađa koji je pobijedio na šahovskom turniru svoje općine, a lokalne novine mu objavile sliku s imenom i prezimenom?
Autorica se, sasvim slučajno, nedavno srela sa bivšim radnikom Željezare Sisak koji je bio na vanjskom gradilištu u Njemačkoj, a novinarska ekipa, praveći reportažu o životu na terenu u stranoj državi, uslikala njega kako pegla hlače. Te tvorničke novine on i danas ima, a događaj mu je u sjećanju kao da je bilo lani, a ne prije trideset godina. On i njegova familija bolje to pamte nego sve premijere i ministre države u kojoj žive.
Čitalac će uvijek prepoznati dobar tekst. Prepoznat će i dobru temu, taman da ju je napisao potpuno nepoznati autor, čije ime nikome ništa ne znači. Pozdravit će svaki tekst u korist maloga čovjeka. Ako je o nečemu što tišti njegovoga poznanika, komšiju, sugrađanina, prijateljevoga prijatelja ili slučajnoga sugovornika u redu za plaćanje računa.
Dobra uređivačka politika znači hrabrost njegovanja različitih oblika izražavanja i prezentiranja određene tematike. Osim ako urednici ne žele oblikovati čitaoce po svojoj uređivačkoj šemi. Što bi već spadalo u područje politike.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*