Jagoda Kljaić: Luksuz jednog eura 

Filed under: Jagoda Kljaić,kolumne,region |

telefonskijpgMeđugradska molim hitno Memphis Tennessee … pjevao je davno Chuck Berry. Ponavljam refren o djevojci Mary i kontam kako bi me neka međugradska spojila samo sa Ljubljanom, ali džabe, da ne plaćam skupo operaterima koji se dobrano opernatiše u globalizaciji. Prigrlivši je kao oblik spajanja i jednostavnijega komuniciranja, kao pravu priliku za dobru zaradu i ekstra profit. Razumiju oni sve svjetske jezike, ali koriste samo onaj najisplativiji. Spoji, pa da sa više gospodariš.

Neću da mi kvare ljetnu šemu života, nego, gledam kako bih badava do gospodina Aleša Čerina, farmakologa iz Ljubljane. On bi trebao biti moj guru. To je čovjek koji je prije četiri godine nekoliko mjeseci živio samo od jednog eura dnevno. Trideset eura za mjesec dana. Luksuz za ne baš mali broj domaćih nam trudbenika, nekad zaposlenih i sa plaćom, pa onda zaposlenih bez plaće, a sada bez i jednoga i drugoga. Kad im isteknu naknade iz zavoda za zapošljavanje, ostat će im nula eura dnevno, budući da se ono što će dolaziti iz centara za socijalnu skrb neće moći raspodijeliti na sve dane mjeseca.

Zato nije naodmet ponoviti gradivo. Kad poželim u kvartovski dućančić po sladoled, jer se nikako ne mogu odvojiti od stereotipa o sladoledu kao ljetnoj poslastici, najprije pomislim na Ruse, a onda na Aleša. Prvima je sladoled hrana tokom cijele godine i svakoga ljeta se zaklinjem da ću tu naviku uvesti u jelovnik za sva godišnja doba. Bar dok mi država ne uzme i ovaj minimalni mjesečni prihod, kad zaključi da je njoj potrebniji nego meni. Zato mi je  gospodin Čerin važniji. Živi u blizini, ne moram se tandrkati transsibirskom željeznicom da savladam sladoledni eksperiment. Čak ni ulaskom mi država u EU ništa se nije promijenilo u režimu vinjeta na slovenskim cestama, pa je put do Ljubljane podjednako skup kao i onaj do Moskve.

Iskustvo Aleša Čerina moglo bi mnogima postati od životne važnosti. On nije morao biti tako štedljiv „svoja“ dva mjeseca, kao što ćemo mi morati biti. Iako je učinio jako dobre poteze za vlastito zdravlje, također je, na svoj način, skrenuo pažnju na općepoznati svjetski problem gladi. Podsjetio da stanovnici razvijenih zemalja troše četiri stotine puta više za hranu od onih u nerazvijenim. Falio mu tih dana zeleni čaj, nije bilo novca za taj jeftini luksuz. A budući da se sve odvijalo u kasnoljetnim mjesecima, kad plodovi prirode sami padaju u ruke, apsolutno vjerujem da je Aleš živio baš onako kako je govorio.

Ipak bih ga htjela pitati radi li na projektu preživljavanja sa, na primjer, deset centi dnevno, jer to je ono što mi se čini sasvim izvjesno za nas, većinu ovih lijepih i bogatih država, a siromašnih stanovnika. Zato, međugradska, spojite me hitno sa Ljubljanom!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*