Kad mi se tako javi, u jednom običnom januarskom danu, dvoje ljudi, Branko i Veronika, najprije on, da najavi nju, pitam za godine gospođe, kaže, jednu mlađa od mene, a ja ću za petnaestak dana 86. Ajme, ljudi, nećemo o godinama. Divim vam se. Ne poznajem ni jedno od njih. Gospođa živi u Sloveniji, gospodin malo bliže. Ni jedno ni drugo ne mogu prehodati više od pedeset metara, ali se u tom krugu raduju životu. Učinila sam im malu radost, podarila im lijepu riječ i oni samo žele izreći zahvalu.
Nije im to glupo i dosadno, nije ih sram, ne misle da će se time poniziti i ne pitaju je li potrebno, može li i bez toga. Ne surfaju internetom, ne pišu bezlične, nečitljive i nerazumljive poruke, napišu pismo s nekoliko rečenica ili nazovu telefonom jer se tada popriča više od nekoliko rečenica. To je njihov stil kojeg se ne odriču, jer drugačije ne znaju. Za razliku od mnogih znatno mlađih, koje sam istovjetno podarila, ali se nisu javili ni na koji način.
Divnog li vremena sadašnjeg za ljude iz davno prošlog. Još uvijek žive i zdrave. Posebno one sa zavidnim mentalnim zdravljem, čak i ako je fizičko primjereno očekivanom u osamdesetim ili devedesetim godinama životnoga puta. Da li bi možda trebalo biti žalosno što me sve češće oduševljavaju baš ti ljudi? Ima li ikakvoga smisla pisati o njima? Hoće li itko pročitati odu starim ljudima? Danas kad se uglavnom piše o problemima svih vrsta i o političarima svakog, pa i najnižeg ranga. Kao da je za vijeke vjekova zaboravljeno da život čine mali, obični ljudi koji su nam roditelji, bake i djedovi, tetke i ujne, komšinice i nekadašnji učitelji. Od njih bismo trebali učiti životne mudrosti, a ne obilaziti ih samo u praznične dane ili oko penzije.
Vinko i Ljubica su drugačija priča. On je prvi umro, iznenada, u 85. godini. Ona ostala sama, sa svojih 80. Nisu imali djecu i Ljubica, arhitektica, nastavlja raditi neke projekte, piše o zaboravljenim planovima prostornog uređenja rodnoga joj Hvara, čije dijelove sad neki mladac pokušava poturiti pod svoje, ne znajući da se Ljubica svega sjeća. Kao da nastavlja pedeset godina bračne sreće i prijatelje za Novu godinu iznenađuje malom zbirkom ljubavne poezije, njenom prvom, posvećene Vinku, s naslovom „Ljubav se ljubavlju vraća“. I piše: „Ako to iščezne, što nam ostaje“.
Susret sa tri osamdesetogodišnjakinje, prijateljice iz djetinjstva, kažu, prije „onoga rata“. Muževe sve tri sahranile, uklapaju se u statistiku koja potvrđuje da su žene dugovječnije, djeca otišla u velike gradove i povremeno ih obiđu. One se sastaju dva puta tjedno, pa kad priupitah o čemu uopće razgovaraju, samo što nisu poletjele psovke. Pamćenje im savršeno, ne funkcionira na struju i sistem ne pada. Pribilježila bih neka njihova sjećanja, može, ali neće govoriti ni u kakav aparatić, kažu, kad one pamte, mogu i ja. Imam pravo samo nešto pribilježiti grafitnom olovkom u blokić bez crta i kockica.
Vremena su izokrenuta, koračajući napred otišli smo nazad, samo su naši stari polako odjezdili ispred nas, a da to nismo ni primijetili. Sad kaskamo za njima, zavidimo im što su proživjeli svašta u dugim životima, i još uvijek očekujemo da nam oni budu pomoć i podrška. Zato me nije začudila novogodišnja poruka: želimo ti da u našim godinama budeš kao mi. Što biste bolje i mogli poželjeti?
Pročitajte i:
