Jagoda Kljaić: Kruh svagdašnji u duginim bojama

Filed under: Hrvatska,Jagoda Kljaić,kolumne,region |

hlebSkoro mi ovih dana promaknuše neke tako bezvezne informacije. Od kojih bi moglo zavisiti hoću li za koji mjesec jesti travu iz obližnje šume i, poput divlje svinje, rovati ne bih li našla koji žir, kesten, gljivu, bilo što od jestivih plodova. Još nitko nije obećao da ću, umjesto trave, jesti snijeg, ali, spremna sam. Poslije šarenila obično dolazi bjelina.

Zato sada koristim situaciju i uživam u duginim bojama. U koje je umotano sve crnilo naše svakodnevnice. Nova zaduženja države, što znači i nas svakoga pojedinačno, prognoze o olovnim vremenima što nadolaze, pad potrošnje, rast nezaposlenosti, nacionalna netrpeljivost, porast cijena svega što ima novčanu vrijednost, odgađanje kemoterapije za drugi dan jer nema supstance, ubistvo zbog parkirnoga mjesta.

Oprostite, ništa nisam kriva, neka mi nitko ne zamjeri i ne osuđuje me bez dobroga promišljanja, ali, nisam gej. Valjda je tako zapisano u mom genetskom kodu, iako bih voljela više o tome znati, ne zbog gej, svejedno da li muškaraca ili žena, još manje zbog stavova Crkve, nego poradi Darwina, evolucije, razvoja od krapinskoga neandertalca do homo sapiensa i današnjega homo ludensa. A najviše zbog Eve i Adama i one proklete jabuke, možda je već od nje sve krenulo različitim pravcima. Pa zavaralo majke i očeve, bake i djedove, spermiće i jajašca.

Podržat ću pravo ljudi na dostojanstvo u toliko razvikanoj slobodi, ali … Kad prođu dugo pripremane pride parade, očekujem od njihovih učesnika jednu novu, paradu dostojanstva. Za one što nemaju dovoljno hrane. Za majku i oca, istjerane sa djecom iz kuće, zbog hipotekarnoga kredita. Za učenike koji nisu otišli na jednodnevni izlet s razredom jer im roditelji nisu imali novca za platiti izlet. Kao da je riječ o koncertu heavy metal grupe. Za sve koji se usude priznati da su prije dvadesetak godina bolje živjeli, a prije tridesetak uživali, izlažući se da budu žigosani najpogrdnijim žigom – jugonostalgičara. To je, ipak, gora i ružnija stigma nego gej. Želim da zajedno i mirno izađemo na ulice zbog kruha našega svagdašnjega. A krevete vratimo u spavaće sobe. Sa mišlju na gladnu djecu Afrike, nevino smaknutoga na električnoj stolici, ženu kamenovanu zbog ljubavi. Sićušna su i beznačajna ova naša gej paradiranja. I ona za i ona protiv. U odnosu na moguće.

Bojim se da povorka nikad neće krenuti ni jednom ulicom zbog prava nas sličnih i bezličnih, kojima su i svakidašnji problemi previše slični, pa, zašto bismo se onda, tako slični, uopće isticali. Lakše je braniti druge nego sebe, jednostavnije je štititi tuđa prava, zalagati se za stvarnu ili imaginarnu demokraciju. Teže je organizirati se za sebe, može izgledati kao moljakanje i prosjačenje. Zato se potajno nadam da će ti drugi možda jednoga dana uzvratiti pažnju i organizirati se u zaštiti prava nas drugih.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*