Jagoda Kljaić: Književnik – švercer

Filed under: Hrvatska,Jagoda Kljaić,kolumne,region |

svercNišta u pisanju i nastajanju knjige nije lako, bez obzira na žanr, broj stranica, izgled, „osjećaj“ u rukama dok se, završena, prelistava. Sretnici su oni koji, još dok fiksiraju riječi na izazivajuću bjelinu papira ili ekrana, znaju kome će zgotovljeni rukopis predati i tko će ga uobličiti u knjigu. Nisu mi poznati osjećaji radosti i snaga nadahnuća koji proizlaze iz te vrste sigurnosti. Jesam li uskraćena zbog toga? Ili nagrađena i darivana osjećajem nemoći i neznanja, iščekivanja, strahovanja, nuđenja, odbijanja, obezvređivanja, i nadanja – ma, doći će moje vrijeme.

Pisanje – lagan ili težak posao? Dok mi poznanik govori da nekad o jednoj riječi razmišlja deset, petnaest dana, prisjećam se što je Henry Charles Bukowski Mlađi, na novinarsko pitanje o tome kako piše, odgovorio – pišem ili lako ili nikako.

I kad napokon, odmorna zbog pisanja, a onemoćala od pokušaja pridobivanja makar jednoga od hiljade registriranih izdavača, naiđem na hiljadu i prvoga koji pristane štampati moju knjigu, poradujem se da je mukama kraj. Ne razmišljam unapred gdje smo locirani i ne snimam kote sa kojih komuniciramo, bez dvogleda i voki–tokija, samo virtualno i pismeno. Autor u jednoj državi, izdavač u drugoj. (Odavno je dogovoreno da u ovim kolumnama nema politike, ali čitalac razumije tko je na kojoj koti.)

Sad treba gotove knjige, dvije–tri stotine primjeraka, prebaciti sa kote dva na kotu jedan. Neka izdavač oprosti što ga stavljam na drugu kotu, tu mu je mjesto samo po redoslijedu, to ne znači da je manje važan, nikako, jer, da nije njega, ne bi ni dežurna na koti dva bila ono što jest. Knjige ne znaju što su kilometri, dapače, vole velike daljine, što udaljenija kota, one kao da dobivaju na važnosti. I odjednom postaju „kulturno blago“ jer ih, tobože, ne pušta država u kojoj su štampane i katalogizirane, a ona druga, u kojoj autor živi, tobože ih žarko želi i sve se na granici otima za njih.

Elem, kako će knjige preko granice? Komplicirana je procedura dobivanja carinske deklaracije kao prava izvoza „kulturnog blaga“. Odbijaju ih prebaciti čak i oni što prevezu tone suhoga i sirovoga mesa, hektolitre rakije, prasence na ražnju, kućnog ljubimca (bez pasoša), teškog bolesnika. Ne smiju, kažu, mogu ostati bez koncesije. I tako knjiga uistinu postaje važnija od običnog čovjeka koji mora i pojesti i popiti, i bolovati i umrijeti.

Što preostaje autoru? Zaboraviti tko je i što je, pouzdati se u božju pomoć, valjda on odozgora vidi i ima sluha za pravednost, pa uzeti svoje knjige i s njima pravac preko „crte“. Vrlo uplašen i zabrinut zbog te vrste švercanja, ali spreman i na uživanje otkriju li carinici sa bilo koje strane, od Istoka ili Zapada, plijen. Bit će to potvrda da je knjiga „kulturno blago“. I da se otimaju za nju, iako je, u suštini, nepotrebna i jednima i drugima. Pokazali su to u onoj drugoj fazi, kad ju je trebalo štampati. Dva lica, toliko licemjerna, da ih se posrame i ono dvoje korica jedne knjige.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*