Jagoda Kljaić: Knjiga u poklon-duelu

Filed under: Jagoda Kljaić,kolumne,region |

citaociVeć nekoliko godina  u decembru obznanjujem da od mene nema poklona za Novu godinu i Božiće, a znaju to i rijetki čije rođendane pamtim. Užasavam se potrošačke groznice i daleko je od mene ljudska radost zbog čokoladnog bombona, prelijepo upakirane vrećice kapučina, likera koji ne može biti bolji od onoga što ga sama pripremim. Sve je to moj lični problem, naravno, i ne očekujem da bilo tko razumije tu neradost zbog bombonjere (a još ako je bajadera), zbog lažnom čokoladnom smjesom punjenih napolitanki, umjetno mentolastog after eighta.

Kako mi je tek kad dobijem pakovanje čokoladnih bombona kojima je istekao rok trajanja prije nekoliko mjeseci? A i kavi može isteći rok. Ako vam se to nikad nije dogodilo, samo znači da niste pogledali otisnuti datum. U takvim darivanim situacijama budem kukavica pa odšutim, u ime nekog prijateljstva, kulturnog ponašanja, razumijevanja. Vraga i kulturno ponašanje! Dosadilo mi da izigravam budalu, pa me eto u poklon – duelu na sasvim neprimjeren način.

O, da, bit će poklona, ali možda neće biti po volji, što se mene uopće ne tiče. Malo se i sama ražalostim kad vidim razočaranje u poznatim mi očima kojima govorim: od mene za poklon moja knjiga. Drugačije bi okice bljesnule da je u rukama ukrasna vrećica, šareni sjajni papir, čar odmotavanja. Mislimo li da smo zaista odrasli? Čitam neizrečeno pitanje, izgubljeno na putu od malo proširenih zjenica do izgovorenog glasa: pa što će mi knjiga. Često napravim nešto još gore: poklonim dve iste knjige – evo ti još jedna, možeš ti nekome pokloniti – pa kome bih poklonila tvoju knjigu. Je l’ problem što je moja, ili je neumjesno što je knjiga – knjiga, uglavnom ne pitam, bojim se da ću zbuniti daroprimatelja pa ga dovesti u situaciju da na glas kaže ono što je nekako ostalo suspregnuto u glasnim žicama.

A još ako je knjiga tanjušna … danas sto grama nema nikakvu vrijednost, nikome ne mogu pokloniti sto grama kave ili čokoladu iste gramaže. Knjigu nisam izvagala, ali, em je lagana, em nema ni sto stranica, tim lošije i za nju i za mene. Ne može biti poklonjena doktoru, ni zubaru, ni maserki, ni teti u vrtiću, ni razrednici u školi, rodbina dobacuje – ta već smo je vidjeli (ne misliš valjda da ćemo i čitati), a oni malobrojni koje uistinu zanima, pa, bit ću iskrena, oni su knjigu već dobili i možda pročitali.

Onda, u danima slavlja, stigne telefonski poziv nepoznate osobe, iz druge države, sa šest stotina kilometara udaljenosti – molim vas, pošaljite mi vašu knjigu, napišite bankovni račun da vam platim knjigu i poštarinu, što prije možete, željela bih vašu knjigu pokloniti tati za Novu godinu.

I počinjem pisati novu knjigu.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*