Jagoda Kljaić: Kako me nije spasio Kornelije Kovač

Filed under: Jagoda Kljaić,kolumne,region |

bata kovacBaš kad sam lakirala nokte za uslikavanje za kolumnu, zazvonio je telefon. Sa dva nenalakirana prsta, s kojima to inače nikad ne radim, podigoh tešku telefonsku slušalicu. Još imam aparat Iskra Kranj, zadnji model otprije tridesetak godina, na kome su se već tada brojevi samo tipkali. Može poslužiti i kao hladno oružje, promaši li metu neko drugo, sakriveno iza ulaznih vrata, kao u američkim filmovima. Ili u budžacima, što kod Amerikanaca nema, jer ne znaju što je budžak.

S druge strane linije glas koji dugo nisam čula, ali dobro pamtim. Kornelije Kovač! Presjekoh se, ajme, Bato Kovaču, otkud ti, što se dogodilo… Nismo se čuli četrdeset godina, a zadnji put smo se vidjeli 1987. godine, u Domu sportova, na koncertu legendi YU rocka. Kakva ga je sila natjerala da se javi. Da nije netko smrtno bolestan, možda mogu pomoći, ubaciti i svoju pozitivnu energiju u bezizlaznu situaciju, možda je kome potrebna dosad neizmišljena mantra, pa Bata zove sve poznate i nepoznate ne bi li došao do nove, nepostojeće i spasonosne riječi.
Nisam čula da se nešto loše dogodilo Daliboru Brunu, Dadi Topiću, Zdravku Čoliću ili Zlatku Pejakoviću. Dečkima koji su interpretacijama obilježili Korni grupu. Znao je Kornelije što radi, da nisu bili dobri, ne bih se danas radovala kad čujem nekoga od njih kako pjeva. Indexi, iz kojih je Kornelije krenuo, nisu prebrodili odlazak u vječnost Davorina Popovića, prije skoro dvanaest godina.

Umiri me Kornelije brzo, svi su dobro. Nego, čuo za moju muku, to je razlog javljanju. Sjetio se 1972. godine… pa mi šalje spas u zadnji čas, u obliku hita Korni grupe:

Pokloni svoj mi foto, potpiši sliku tu, a ja ću tad ljepoto, vječno čuvat nju …

Ha, vraški me vrati Kornelije u stvarnost. Kakve telepatske vibracije. Danima već pjevušim o tome fotu, tepam mu fotosiću, fotkice, fotografijico, kako bih te osmislila a da budeš kvalitetna, realna i lažna. Ne čudim se što mi se Bata Kovač javio, zazvala sam ga milijun puta, prosto preklinjala da mi vrati onaj foto iz 72. Sad mi govori da je osjetio moju muku, pa samo da mi kaže – nema više toga fotosa, neka se ne nadam. Nego, da uzimam stvar u ruke i krećem u akciju, tražim stručnjaka koji će 2013. prikazati kao da je 1972. Najmanje je bitno kako će osoba na fotosu izgledati. Važnije je okruženje, mikrokozmos i makrokozmos, ljudi koji su ostali iz ondašnjega u sadašnjem vremenu, sretnici koji su preživjeli tih četrdeset godina, kad su utihnuli Delfini, Elipse, Ambasadori, Dinamiti, Zlatni dječaci, Uragani, Zlatni akordi, kao i spomenuti Korni grupa i Indexi. I mnogi drugi.

Baš to i radim, dragi Kornelije. Lakiram nokte, provjeravam četrdesetak godina staru dolčevita iz Trsta, zaista je dobre kvalitete, balerinke broj 38 još uvijek mogu obuti i u njima zaplesati twist – pa što mi više treba. A i ti si živ i zdrav. Pozdravi dečke. Nadam se da ćete se ponovo okupiti za deset – dvadeset godina, pa, bilježim se sa štovanjem za povratničku situaciju.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*