Naslov romana i ime autora nisu bitni. Riječ je o uspješnom i nagrađivanom novinaru i piscu, kome je renomirana izdavačka kuća prošle godine objavila roman od 350 stranica.
Isto su toliko poznata i cijenjena imena dvoje kritičara, prevodilaca, književnika, članova više „procjenjivačkih sudova“, kako sve češće nazivaju žirije čiji članovi odlučuju o dobitnicima književnih nagrada diljem bivše Jugoslavije, posebno na prostoru – da li bivšeg – srpskohrvatskog jezika. (Danas je jedan roman, sutra će to biti drugi, prekosutra treći, kao i novi autori i kritičari.)
U razmaku od nekoliko mjeseci ovo dvoje kritičara književnih djela objavljuju ozbiljne kritike o romanu u kojima, između ostalog, pišu:
X – … a problem nastaje kada pokušaju da vam prodaju rog za sveću, odnosno kada uporno pokušavaju da od teksta bez ikakvih kvaliteta, čak i u onom žanrovskom segmentu, naprave belles lettres.
Y – … ali jedno je imati temu, a posve drugo tako je dobro uobličiti u roman koji pravilima žanra i literarnošću itekako nadmašuje mogućnosti novinskog teksta. A upravo je to ono što u (naslov romana izostavljen, op.a.) najviše fascinira.
X – pravi je primer književnog … promašaja u svakom smislu. On ne uspeva ni kao žanrovski tekst, a o ambiciji da bude književnost ne bih trošio reči.
Y – njegova je pripovjedna vještina takva da se osjećaj za napetu i inteligentnu fabulu i montažu paralelnih radnji jednostavno podrazumijeva.
X – Konačno, to i nije greška samog autora, već se pokrene čitava propagandna mašinerija koja uključuje izdavača, urednika, blurbove prijatelja, reklamu i kritičara da vas ubedi da se radi o knjizi za koju je vredno odvojiti određenu, ne tako malu svotu novca, te, što je još gore, vreme koje biste mogli da utrošite neuporedivo pametnije.
Y – u (naslov) nećete pronaći samo odlično posložen krimić, nego i mnogo empatije kakve ne biste očekivali niti od teme niti od žanra, ali biste od (ime autora) koji zna da ne postoji savršen zločin, ali zato zna napisati savršen krimić.
X – Ova će knjiga biti zaboravljena brže nego što je došla u knjižare.
Fanatičnom i zadrtom čitaocu te dvije kritike moraju biti dovoljne za odluku da roman pročita i formira vlastito mišljenje koje će, eventualno, podijeliti sa bliskim prijateljem. Da li bi pročitao knjigu da se susreo samo sa pozitivnom kritikom koja je svrstava u bestseler jedne nacionalne književnosti? Vjerojatno bi, ali možda sa manjom zainteresiranošću jer bi očekivao, pa onda i pronašao, nešto super zanimljivo i kvalitetno. Možda bi je pročitao i u slučaju da je upoznat samo sa negativnom kritikom, gledajući da knjigu ne kupi, te ostao zatečen napetošću radnje i kvalitetom sadržaja.
Bilo bi zanimljivo slušati polemiku i argumente ovo dvoje kritičara o njihovom apsolutnom „za“ i „protiv“, o razlozima za vrh ili dno jednog te istog književnog djela. Je li moguće da je autor romana prijatelj s onim koji hvali rezultat njegovog napora, da li je netko nekome štogod dužan, ili je kritičar samo dobronamjeran iznad svih dozvoljenih okvira? A ovome drugome se nekad zamjerio, rekao koju ružnu o njemu, pa on dočekao svojih „pet minuta“?
Prateći rad sve troje poslenika lijepe riječi, u zadnje dvije upitne teze nikako ne vjerujem. Ipak će biti da je riječ o različitim vrijednosnim kriterijima, očekivanjima, načinima ulaženja u dubinu sadržaja, stupnju kritičnosti. I o (ne)hrabrosti da se jasno analizira književna scena, počevši od onoga što nije dobro i što ne zaslužuje laskavi epitet „dobrog romana“. Treba voljeti književnost da bi se imalo hrabrosti glasno reći što u njoj nije dobro.
Pročitajte i:
