Jagoda Kljaić: Kako blâgo dovesti do kovčega?

Filed under: Hrvatska,Jagoda Kljaić,kolumne,region |

U čemu je logika apsurda? Nema je, osim u suprotnosti: ili je jedno ili drugo. Pokušamo li i jedno i drugo pronaći u izdavaštvu, to, za divno čudo, uspijevamo.

Logika: U širem i užem okruženju, što znači i u našem mikroprostoru, što god pod njim podrazumijevali, sve je češća odvojenost čovjeka od čovjeka, sve je više virtualnih prijatelja s kojima komuniciramo površno, usput, ponekad i s više njih istovremeno, ne ulazeći u suštinu razgovora, teme, problema, ne postavljajući pitanje: mogu li ti kako pomoći – jer to bi već prelazilo granicu virtualnog i postajalo stvarnost. Izdavači (ovdje mislimo samo na one koji objavljuju knjige) znaju svoj zadatak: približiti … koga god kome god. Čitaoca čitaocu, pisca piscu, knjigu knjizi, ili pak ispremiješano, što i jest najbolje i najlogičnije, bitno je da se traže, nalaze, spajaju, razdvajaju, idu dalje, spajaju s nekim novim itd. Zanimljiva je to igra za svakog od tri igrača, poželjna je i nadasve korisna, u duhovnom smislu, ponekad se čini jedinom koja se može takmičiti s religijom. Zato su izdavači svjesni svoje važnosti i svom poslu – poslanju lako daju značenje vrlo logičnog – spajajućeg.

Budući da je sve više oblika otuđenja i bježanja čovjeka od čovjeka, moglo bi se učiniti i da su sve raznolikiji, ali to je manje bitno – bijeg je bijeg, na koji god način postignut rezultat je isti – raste i potreba poništavanja takvog, u suštini za čovjeka neprirodnog odnosa. U ovom slučaju to bi značilo: sve više pisaca, knjiga, čitalaca i posrednika između njih – izdavača. I to se čini sasvim logično, čak i matematički, moguće je izbrojiti koliko u kojoj državi(ci) ima izdavačkih kuća i koliko su u jednoj godini objavili knjiga od kolikog broja autora.

U logiku ulazi i podatak da je izdavačkih kuća sve više, nekad se autor naljuti na sve, umoran od traženja, propitivanja, nuđenja, čekanja, gubljenja vremena, pa odluči sâm osnovati vlastitu izdavačku kuću što i nije previše komplicirano, a o problemima koji će tek nastati bolje da pri prvim koracima ništa ne zna. Logično je i to da svaki izdavač želi objaviti što više naslova, pri čemu ima pravo na odabir prema imenu autora, sadržaju knjige, a morao bi i prema kvaliteti i zanimljivosti ponuđenog mu rukopisa, bez obzira čije ime stoji iznad naslova.

Sve je logično, dok ne postane apsurdno. U kratkom lancu od svega nekoliko karika, izostavimo li nepredvidivi broj karika – čitalaca, puca logika i nastaje apsurd. Svi tvrde da je knjiga i sada, i uvijek će biti, blâgo kojim se puni kovčeg duše, nikada takvog blâga previše, a kad ga na sve strane nudite – nitko ga neće. Uz uvjet da je blâgo relativno kvalitetno, neoštećeno, novo, nepoznato, nije u prevelikoj količini, lako bi ga bilo smjestiti, ipak proizlazi da nikome nije potrebno. Tako odluči jedna od dvije karike – izdavač, i drugoj, autoru, ostaje propitivanje: u čemu griješi. Svaka knjiga je potrebna, netko bi možda sa radošću u novoj knjizi pronašao dio svojih misli i poruka kakve slične i sâm odašilje oko sebe, ali, apsurd pobjeđuje logiku. Sve više izdavača, sve više autora, sve više knjiga na tržištu, a sve teže i teže, pa i nemoguće, objaviti knjigu.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*