Poznato je da je velika i značajna književnica, uvažena Vesna Krmpotić, napisala 482 pjesme u toku putovanja vlakom iz Beograda za Zagreb i natrag, što bi bilo u nekih dvanaest-trinaest sati. Pa neka je i četrnaest, podijeljenih sa 482, saznajemo da je pisala po 35 pjesama svakoga sata, odnosno jednu pjesmu u manje od dvije minute (okvirno, prosječno dijeljeno). I nitko se tome ne čudi, naprotiv, svi su zadivljeni (među prvima sam s takvim osjećanjem) nenadmašivim pjesničkim elanom, entuzijazmom, voljom i nadarenošću književnice.
Prisustvujući nedavno književnom susretu sa Julijanom Matanović, također vrhunskom književnicom, čuh od nje lično da su prošle godine u jednom mjesecu objavljene njene dvije opsežne knjige proze.
Proljetos sam posjetila, samo desetak dana nakon otvaranja, obnovljenu Narodnu biblioteku u Doboju, stradalu u velikoj poplavi koja je zadesila grad u maju dvije godine ranije i tek tada shvatila razmjere štete: oko 45 000 knjiga uništeno je u tolikoj mjeri da se nisu mogle ni sušiti iako je ljeto bilo pred njima.
Šteta bi bila manja da je Biblioteka imala manji knjižni fond – kakva zlurada konstatacija koju nitko nikad nije glasno izgovorio, već je sama iznosim kao šlagvort temi.
Koliko bi književni opus Vesne Krmpotić bio siromašniji bez te 482 pjesme? Koliko bi Julijanu Matanović usporilo u pisanju i pripremanju sljedeće knjige odugovlačenje s objavljivanjem jedne od dvije prethodne, istovremeno objavljene?
U ovim slučajevima, navedenim samo zato što su mi lično poznati, a sličnih je mnogo i o tim mnogima malo znam, šteta za književnost i čitaoce bila bi velika. Jedna od onih šteta nemjerljivih bilo kojim aršinom.
Ali, riječ je o priznatim književnicama za koje nitko neće ni pomisliti da previše pišu, da su hiperproduktivne te da bi takav ritam pisanja i objavljivanja mogao utjecati na kvalitetu njihovih knjiga. Za „mene“, u koju svrstavam sve nas koji još ne znamo što smo, jesmo li pisci ili naturščici, kojima nitko neće objaviti književnu kritiku u kakvom etabliranom književnom časopisu, koji ne spadamo ni u krugove ni u klanove ni u udruženja, ne očekujemo književne nagrade, a još k tome živimo u provinciji koja je više zabit nego periferija kulturnih događanja, e, za nas bi trebala vrijediti druga pravila. Jedna ili tri knjige godišnje, odluka je samo na nama, uvjetovana našim financijskim mogućnostima.
Za nas koji nismo imena neće se zainteresirati izdavač spreman ući u rizik s novim, nepoznatim autorom, uložiti u – ni reklamiranje ni marketing, nije knjiga nova vrsta salame – nego samo u informiranje o sadržaju i autoru, možda bi našao dovoljno čitalaca koji bi odvojili neku paru iz vlastitog budžeta i kupili knjigu, a izdavač na taj način ako ne zaradio, a ono bar ne bi izgubio.
Priznajući veličinu velikima, među kojima uporno tražim i ne nalazim novoga Andrića, Mešu, Daviča, Crnjanskog, Kiša ili Miku, koprcam se u svojim nedoumicama: pisati kako i koliko želim, ili čekati, sazrijevati, filtrirati. Istina je da bih u prvoj, kao i u svakoj od šest objavljenih knjiga, danas nešto promijenila, ali sitno, beznačajno, možda samo neku rečeničnu konstrukciju malo poremetila, tko zna bi li bilo nabolje.
I u datim uvjetima i mogućnostima često se vraćam na misao danas 84-godišnje Vesne Krmpotić, izrečenu u jednom intervjuu prije tri godine: „Vodi vas ruka koja diktira pjesmu, dramu ili prozu, a najvažnije je da ste u slozi, a ne u raskoraku s njom; osjećate se lijepo i onda je sve lako“.
Da li je jedna objavljena knjiga godišnje previše? Ne znam odgovor na to pitanje. Samo razmišljam da, iako je knjiga vrsta hrane, nije ona od koje će nastati mučnina, pogotovo ne za autora.
Pročitajte i:
