Jagoda Kljaić: Ima neka tajna veza…

Filed under: Hrvatska,Jagoda Kljaić,kolumne,region |

Dugo me kolegica nagovarala da objavim e-knjigu.

Vrlo je jednostavno, objašnjavala mi je kao da sam polupismena, a još me više ljutila tumačenjem kako nema nikakve muke oko nuđenja rukopisa izdavačima koji ignoriranje pokazuju na sasvim nekulturan i neposlovan način – ni ne odgovore da rukopis odbijaju, kamoli da bi netko obrazložio zbog čega – kao da sama nisam u tom odnosu savršeno verzirana. Te se čita, te vidi stotine ili hiljade ljudi, te informacija kola od jednog do drugog, ona mjesecima kao da je dobro plaćeni menadžer kakve e-čitaonice. Te idu preporuke preko Facebooka – a ja, avaj, ni na fejsu ne funkcioniram – pa kako ti uopće možeš uspjeti kad se sav život odvija na FCB-u – eto panike oko mene i zbog mene, a sama ni luk jela ni luk mirisala. Sve u dobroj i prijateljskoj namjeri.

A ja uporno odbijam, neću i neću, obranu temeljim na životnim godinama koje su me pregazile, nije to više za mene, ne mogu se prilagođavati i mijenjati, nisam dorasla modernoj tehnologiji, što ako se potkrade kakva ozbiljna greška itd., muljam, petljam, pravim se gluplja nego što, objektivno jesam. Svjesna da sam već sva postala e-građanin, e-čovjek, e-prijatelj, e-promatrač, e-čitalac svega što mi e-majstori ponude.

E, ali neću biti pisac e-knjige. Nema ni govora o tome da ne cijenim kolege – spisatelje koji tim putem idu do čitalaca. Naprotiv, mislim da su opušteniji, zadovoljniji, vedriji i uspješniji od mene. Kad znaju da im je knjiga čitana, onda će s većim elanom, voljom i zadovoljstvom krenuti u novi projekt.   Ta je moja odluka zaostala, nazadna, kontraproduktivna, sama sebe podcjenjujem, zatvaram odškrinuta vrata, zabijam čisti autogol … sve mi je to kolegica podastirala kao valjane argumente za promjenu mišljenja. I znam da je u pravu, ali samo djelomično, valjda i to postoji, e-polupravo.

Ni njoj ni bilo kome drugome tko ne osjeti, ne mogu objasniti: ne treba mi e-pogled kad nema e-mirisa štamparije, e-dodira papira, e-listanja, e-šušketanja, e-lizanja kažiprsta, e-otvaranja, e-zatvaranja, e-odlaganja, e-padanja iz krila, e-zalijevanja kavom, e-uvrtanja vrha stranice, e-umetanja pokazivača oslikanog na satu likovnog majci za Osmi mart, e-posudbe uz obaveznu napomenu: ali mi vrati …

I tako mi dođe nekidan prijateljica/kolegica. Odmah će sa vrata: znaš, u pravu si što se tiče e-knjiga; uzeh jučer „Derviša“, bez ikakvog povoda, tobože da prelistam, kadli – knjiga se sama otvori na stranicama koje su mi baš u tom trenutku bile potrebne. Dogodilo mi se to više puta zadnjih mjeseci. Na kompjutoru to nikad ne bih dobila.

Ne bi, znam, nisam samo umjela dobro definirati: Ima neka tajna veza … između čitaoca i knjige. Prenosi se nepoznatim energetskim valovima od listova knjige preko ruku i očiju čitaoca do njegove duše. Nauka još nije izmislila ime za tu vrstu povezanosti.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*