Jagoda Kljaić: Ima li bolje od štila i pera?

Filed under: Jagoda Kljaić,kolumne,region |

stiloDva studenta dva različita fakulteta društvenih nauka Sveučilišta u Zagrebu govore engleski, njemački i talijanski. Cijeli svijet im je na dlanu, ne zbog materijalnih mogućnosti, i oni čekaju neka bolja vremena, nego zbog poznavanja suvremene tehnologije komunikacije. Kao da su začeti na internetu, znaju već unapred što će se pojaviti i uvjeravaju me da nije daleko vrijeme kad ćemo odgovore na jasno postavljena pitanja moći dobivati na način da će biti dovoljno formirati pitanje samo u umu, u nekoj najsitnijoj moždanoj vijugi. I da za to nećemo morati imati ugrađen nikakav čip u mozgu. E, vala, u to ne vjerujem, ali kadgod izgovorim nevjericu, pomislim na Teslu, Hawkinga, Einsteina i ostale genijalce što su bili daleko iznad i ispred svoga vremena.

Kad se hoću malo i slatko osvetiti tim dragim i pametnim momcima, samo im dobacim: „Kad već sve znate, što ne čitate majčine pjesme u onim zbornicima iz Inđije, Vršca, Vrnjačke Banje …“. Tu nastaje muk, jer, momci ne znaju ćirilicu. Znaju da ne znaju, ne smatraju to velikim propustom, ta zato znaju štošta drugo. A majka im pjesnikinja i u nekoliko zajedničkih zbornika tokom godine bude joj objavljena poezija. Pjesnikinja rođena u Srbiji, udata u Hrvatskoj, dječaci rođeni, školovani i odrasli također u Hrvatskoj i pripadaju generaciji koja ne uči ćirilicu. Zna to pismo otac, još bolje majka, ali, tko bi u životnim brigama mislio da ne bi bilo loše za sinove kad bi naučili samo 18 nepoznatih znakova. Ne vjeruju mi kad tvrdim da je uistinu riječ o samo 18 znakova, tj. da su A, E, J, K, M, O i T identični latinici, a da im je 5 znakova također poznato, samo što su to različita slova : B, C,  H i P., te da im je poznat i ćirilični H.

Nedavno sam ih uspjela toliko naljutiti da su obećali svaki tjedan potpuno savladati po jedno slovo ćirilice. Pratim ih, naravno, stigli su do G.

Druga mi prijateljica ima vlastite, a ne muke djece, jer nema djecu. I ova rođena u Srbiji, posao tekstilnoga inženjera doveo je u jednu od najsuvremenijih pamučnih predionica u Jugoslaviji. U gradiću koji je sada u Hrvatskoj dobila je i stan, ali ju je ratni povodanj vratio u  rodnu joj državu. Sada, kad želi nekako dobiti stan za koji je godinama od zarade izdvajala u namjenski fond, kao što je uredno plaćala i sve druge doprinose i samodoprinose, problem je jer nema hrvatsko državljanstvo. Nije udana, a da bi ga dobila po mužu ako bi on bio hrvatski državljanin, a ako ne bi bio…  onda bolje da ga i nema, jer, tko zna kakva bi tek tad bila procedura. Nedavno mi je prijateljici na službenom mjestu rečeno da mora polagati i, naravno, položiti ispit iz hrvatskoga jezika na odgovarajućoj katedri Filozofskoga fakulteta opet Sveučilišta u Zagrebu. Sve da bi znala razlikovati hljeb od kruha, hiljadu od tisuće, povijest od historije i ništa od nula.

Pa sve češće sama sebe propitkujem: živi li negdje oko nas, u uvjetima fantastičnoga tehnološka napretka i filigranski dorađenoga nacionalnoga identiteta, neki novi Andrić, Selimović ili Crnjanski. Piše li itko išta donekle naliko na bogatstvo njihovoga? Da li su uistinu štilo i pero, grafitna olovka i pisaća mašina dobili dostojnu zamjenu? Hoće li taj novi naraštaj, kome će odgovori stizati već na samo misaono postavljeno pitanje, ipak čitati „naše“ Dostojevskoga i Tolstoja? Kriju li se negdje neki „njihovi“, a koje mi još danas ne raspoznajemo?

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*