Mladić je jedan dan bio slavan. Dobro, dva dana, jer je prvu večer pobijedio, a drugi dan bio zvijezda, i treći zaboravljen.
Osamnaestogodišnjak je iz Slavonskog Broda, učenik gimnazije i pobijedio je u kvizu znanja Hrvatske radiotelevizije odgovorivši u dvije minute na 16 pitanja, dok je „protivniku“ to uspjelo samo na devet. Uspjeh je tim veći što je nasuprot mladića sjedio muškarac, takozvani „lovac“ u kvizu, dakle onaj koji sve zna i u 99 posto slučajeva ni jedna ekipa od četiri člana, a kamoli pojedinac, ne pobjeđuju ga. Dakle, mladac nije imao sreće, nego je izuzetno obrazovan, znatiželjan, nadaren, pametan, zainteresiran, vrijedan, sav onakav kakvi bi mladi trebali biti u današnjem vremenu koje im pruža neograničene mogućnosti istraživanja, propitivanja, saznavanja.
Kući se vratio sa pozamašnim iznosom od nešto manje od 15. 000 eura (100 000 kuna) što je prosječna hrvatska plaća za dvije godine, onih koji su rođeni pod sretnom zvijezdom zaduženom za rad u uvjetima kad je „imati posao“ neko nepostojeće glagolsko vrijeme: futur nemogući. Neka je mladić Luka Vidović odnio HRT-u taj novac, pošteno ga je zaradio, jer, i učenje je rad. Koliko priznat, to je druga tema, ali ni više ni manje od ostalih sposobnosti koje nisu vrednovane ni po kom ključu.
Vijest o Lukinoj pobjedi vrtila se jedan dan na portalima, isti suhoparni tekst, ista fotografija. Hej, novinari, gdje ste? Ako ste ikad učili o inventivnosti, ako nešto znate o dobroj temi, ako vam je netko objašnjavao da vam je zadatak pomagati ljudima pisanjem o uspješnima, o onima koji vuku napred, koji su bolji od drugih i mogu im biti primjer, ako ste ikad čuli za onu čuvenu poslovicu da je vijest kad „čovjek ugrize psa“, ipak ste vrlo malo naučili.
Nitko Luku nije ni pitao kad je i kako naučio sve što zna, ima li on to neku posebnu metodu učenja i pamćenja, zašto ga zanima hiljadu sitnica od historije do nogometa, kakvi su mu planovi i jesu li u skladu sa željama, a osobito sa mogućnostima. Nikoga nije zanimalo da nama, koji bismo voljeli znati, prikaže jedan Lukin radni dan, da nas uvede u njegovu radnu sobu, ako je uopće ima, upozna sa Lukinim prijateljima, nastavnicima, razrednikom.
Nije mladić zvijezda „stvarnih šoua“ sa hrpom ljudi koji bi se u normalnom svijetu sramili pokazati i progovoriti. Njegovi vršnjaci iz moje ulice nisu ni čuli za Luku jer ne lupeta gluposti i sramote svaku večer na TV ekranima. Da im je netko ponudio sadržaj o uspješnom i pametnom mladiću, ipak vjerujem da bi ih zanimao više od veličine nečijih sisa koje ih svaku večer televizijski raspaljuju, pa bih možda sljedeće jutro čula, umjesto: jesi vidio kakve su njene … nešto drugo: au, kako je onaj Luka pametan …
I ostaje gorka nedoumica: da li je, čak i to malo što je objavljeno o Luki, napisano i čitano zbog toga što je dobio novac ili pak zbog pokazanog znanja. Sve liči na ono prvo. Ostaje samo nada da novac neće vući u budućnost sve naše pametne i vrijedne Luke.
Pročitajte i:
