Jagoda Kljaić: Čuda su oko nas svuda

Filed under: Jagoda Kljaić,kolumne,region |

cudoDve starije gospođe, recimo da je za ovo prepričavanje događaja bitno reći da su Belgijanke, susrele su se prije tri mjeseca u maloj eko-oazi u Hrvatskoj, koja se ne bi mogla svrstati u eko-selo, u Lonjskom polju, nadomak Čigoča, evropskog sela roda. Kako turisti vuku jedni druge na novootkrivene destinacije, tako vremešni Belgijnci vole provesti deset-petnaest dana u oazi zelenila, mira, ravnice i močvare čije nebo natkriljuju ptice rode sa nesretnom žabom ili mladom zmijom u kljunu. Jedna se gospođa odmarala u ligeštulu pod sunčevom toplinom, produžila je boravak za još sedam dana i odlučila pričekati sljedeću izmjenu turista, a druga je gospođa baš to jutro stigla. U šetnji je, želi upoznati okolinu u kojoj nikad nije bila. I susreće poznanicu iz Belgije koju u gradu sa blizu 300.000 stanovnika nije srela ni vidjela godinama.

Stigoh prije dvadesetak dana u Banjaluku, sama, autom, nakon više propitivanja eto me u samom centru, da bih kasnije shvatila kako sam prošla samo jednu ulicu dalje od one u koju sam trebala stići. Ali, ovu drugu ne poznam, a ovo prvo mjesto mi jest poznato: gradska pijaca, robna kuća, pozorište, biblioteka. Široka prometnica, sa strane dovoljno mjesta za parkiranje, nemam kovanica za parking-sat. Čekam da netko naiđe, da zamolim za švercano mijenjanje valute tu na ulici. Jedina osoba koja hoda prema parkingu je gospođa sa vrećicama u ruci, silazi stepenicama tržnog centra, radujem se da kreće na moju stranu, buljim prema njoj, želim izgledati jadno, izgubljeno, kao lik koji prosto vapi za pomoć, ne bih li je pogledom pridobila, prije nego se približi.

– Miro, pa da li si to ti?

Čuđenje zbog iznenađenja trajalo je predugo, pa nam je već prišao komunalni redar zadužen za plaćanje parkinga. Lako smo to s njim riješili, kraj mene je moja „bankarica“ s kojom se svako ljeto viđam u malom jadranskom mjestu udaljenom tristotinjak kilometara i od nje i od mene. I do sada traje ono čuđenje: da li je moguće, da smo se dogovarale mjesec dana, ne bismo dogovorile takav susret u toj minuti i na tom mjestu. Dogovaranjem, on se nikad ne bi ostvario, sigurna sam.

I kad mi prolaznik, pješak na obilježenom pješačkom prelazu mahne, za zahvalnost, zato što sam s autom stala ispred zebre kako bih mu osigurala siguran prelaz prometnice, što sam po zakonu dužna, nekako mi se svijet učini lijepim mjestom. Zašto bi mi mahnuo muškarac u otrcanim hlačama i jakni, sa cigaretom među prstima, kraj koga trčkara dječak od šest – sedam godina? Jasno je da nekud žure, naslućuje se neugodna činjenica da je otac nezaposlen, tužno je vidljivo da nemaju auto i možda će ga imati tek jednog dana kad dječak odraste. Odakle tom čovjeku ljubav i dobrota da mahne slučajnom vozaču kao da mu je ovaj učinio bogzna kakvu uslugu?

Pa se tako ne rasplačem zbog velikih tragedija, stradanja, rušenja, padova … nego mi suze krenu od zahvalnosti jednostavnom i malom čovjeku, zato što je dobar.

 

 

 

 

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*