Jagoda Kljaić: Čarobnjaštvo pisanja recenzije

Filed under: Jagoda Kljaić,region |

Kad naiđem na knjigu koja nema, uvjetno rečeno, recenziju, a to može biti i predgovor, pogovor, prislov ili proslov, uvršten kao uvod u knjigu ili njen komentar na kraju, nakon pročitanog, nešto mi u toj knjizi nedostaje. Neću pitati autora jer bi to bilo nepristojno, poznata mi je ljubav prema vlastitom djelu, nisam imuna od takve ljubavi. I znam da traženje recenzenta može biti dug i mukotrpan proces od koga autor ponekad sam odustane. Dvoumi koga bi pitao, kako bi pitao ako osobu lično ne pozna, kako će potencijalni recenzent reagirati, hoće li uopće odgovoriti na upit ili ostati gluh i nijem … i sve to utječe na odustajanje.

A ne bi trebalo jer je pisanje recenzije svojevrsno čarobnjaštvo  književnosti. Piscu otvara neistražene prostore, a takvih uvijek ima, bez obzira na iskustvo i znanje. Mislim da je svakom onom koga netko zamoli za recenziju to određeni, da ne kažem baš kompliment jer se ne radi o zvijezdama showbusinessa, nego priznanje koje bi se trebalo cijeniti. Najprije, upoznaje se ili sa nepoznatim autorom ili sa rukopisom afirmiranog književnika za koga bi trebalo biti izazovno čitati ga među prvima. Onaj nepoznati ne očekuje hvalospjeve, bit će mu dovoljna riječ razumijevanja i podrške. Ovaj drugi možda i očekuje značajnije riječi pohvale, ali i one se mogu iskazati na različite načine.

Više puta mi se dogodilo da sam najprije pročitala knjigu, onda recenziju koja je njen sastavni dio (iako je često obrnuto, priznajem), a nakon toga osvrte književnih kritičara objavljene u časopisima. Pri čitanju sam stvorila vlastito mišljenje i u mislima znala na što bih stavila težište, što u knjizi prepoznajem, što smatram njenom najvećom vrijednošću koja bi mogla privući veći broj čitalaca. Onda uočim da to što sam sama izdvojila kao bitno drugi kritičar ni na koji način nije apostrofirao, nego je našao nešto drugo kao okosnicu i suštinu knjige. I smatram da je to potpuno u redu baš zato što svi sve doživljavamo na različite načine.

Zato je pisanje svake recenzije određeni izazov njenom autoru kome može pristupiti s manje ili više pažnje. Ali, reći ću žargonom, bio bi lud svatko onaj koji bi pisanje recenzije shvatio kao neki lakonski posao, a ne krajnje ozbiljno, i to ne zbog autora knjige, nego zbog sebe, potpisnika kao autora recenzije. Njegovo ime ostaje trajno zapisano ili u knjizi ili u časopisu i recenzija je njegov odbljesak od ogledala – tuđe knjige. Na to i nije potrebno ukazivati jer mislim da svaki recenzent na takav način razmišlja.

Možda ne znam baš dobro napisati, ali znam što sam htjela reći i imam pravo tražiti nekoga da to razumije, ako nam je književnost prirasla srcu i mimo vlastitog djela. U tom traženju do sada sam imala veliku sreću i neizmjerno sam zahvalna svakoj osobi koja je napisala mišljenje o svakoj mojoj pojedinačnoj knjizi. U tom procesu dogodilo mi se još jedno čarobnjaštvo: da je recenzija kudikamo bolja, snažnija i sadržajnija od rukopisa. Da li je to tiha i prikrivena podrška meni kao autoru, da li je recenzent uistinu pronašao u pričama i pjesama sve ono što sam sama prepoznavala dok sam pisala, to ne znam, ne pitam. Znam samo da tuđe rečenice napisane o mojim rečenicama unose u moj um dodatni napor i volju da svaka sljedeća knjiga bude bolja. Zato hvala svim našim recenzentima!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*