Odrekli smo se čuvenoga – ‘alo, ‘alo – ne koristimo više klasične telefonske aparate, postalo nam preteško, prekomplicirano okretati brojčanik, a odnosi i dragocjeno vrijeme. Za koje se zavaravamo da ćemo ga pametnije potratiti. Prebrzo nam se to dogodilo, prehitro smo zaboravili radost dobivanja telefonske linije, memoriranje vlastitoga broja, malu dozu uzbuđenja kad začujemo reski zvuk na nekoj bivšoj Iskri ili Tesli. Sve to zamijenili su neki novi aparatići preko kojih sve manje privatno i intimno govorimo, još manje razgovaramo. Ulica, cesta, tramvaj, automobil, autobus, kafić, supermarket, butik, obični dućan špeceraja, restoran, park, kupalište, šetalište, špica, korzo – to su mjesta na kojima rasprostiremo svoje živote. Da što više ljudi čuje kako je naše mišljenje važno.
Ponekad pomislimo da ljudi i nemaju sugovornika „sa druge strane“, već uistinu razgovaraju sami sa sobom samo zato da sebi dadu na važnosti u vlastitim očima. Galame, smiju se, deru, dogovaraju, naređuju onima koji ih ne slušaju ni kad se gledaju u oči, provjeravaju, gestikuliraju. Ponekad se frekvencije i signali isprepletu, pa eto belaja kao da od toga zavisi živa glava na ramenu. Često samo pišemo, a sve svakodnevnije i gledamo, što znači da još neko vrijeme nema opasnosti da ćemo zaboraviti govoriti, pisati, čitati i vidjeti. Dok uskoro ne dođu nova čuda tehnologije koja će nam eventualno ostaviti mogućnost da mislimo, a misao će, uz tehničku podršku, odrađivati sve drugo.
Ali, ali … ali neće biti stručnjaka za taj postupak. Uvijek i u svemu taj: ali … Bilo bi epohalno dostignuće ukinuti i zabraniti riječ – ali. Izbrisati iz svih rječnika, stvoriti čip koji bi je automatski eliminirao, čak i ako bi bila pomišljena, lansirati nekim nepoznatim svjetovima što bi se možda s njom znali nositi i savladavati njenu snagu. Koja je apsolutno negativna, stresna, zastrašujuća, neočekivano očekivana.
Zato što tom pojmu prethodi igra zavaravanja. Sve u superlativima. Pažljivo birane riječi i geste, namješten ljubazan osmijeh, pohvale svemu što ste ponudili.
Sve visoko kvalitetno, zanimljivo, korisno, lijepo, sadržajno, potrebno, imalo bi svoju publiku ili klijentelu, ali….
Dobro i stručno odrađeno, za svaku pohvalu, pa i materijalnu nagradu, ali …
Zasluženo je, nema dvojbe, ulog je velik, rezultat još veći, ali …
Vidljiv je trud i novouložena energija, puno je bolje nego prošli put, ali …
U početku ne razabirem kraj balade, slušam umilni monolog, u odsjaju neke riječi učini mi se da neće biti – ali, ali se prevarim. Lako je biti prevrtljiv u igri riječima, nije teško naučiti, za to nema nikakve kazne, a posljedice svejedno ne osjeća onaj koji govori. Utješno je samo to da će i on, prije ili poslije, naići na svog ali – mentora, ocjenjivača i suca, koji će u – ali ocjenjivanju biti još nemilosrdniji.
Rukopis Vam je jako dobar i zanimljiv, ali …Više plaši ta jedna riječ nego cijela situacija koja joj prethodi.Uvijek, kad odlazim od – ali, pitam se što mu je to sve trebalo. Ne meni, nego tome – ali. Čemu trud oko opširnoga uvoda, zašto uzaludno potraćeno dragocjeno vrijeme i moje i njegovo, kome su bili potrebni svi epiteti i pokušaji uvjeravanja u suprotno od evidentnoga, odakle mu pravo na odlaganje bitnoga, tko mu je dao dozvolu i moć da unaprijed određuje kraj. Pa mi nekako bude i žao toga – ali.
Kako riječ koja je nagovještaj lošega, negativnoga, nepotrebnoga, slamajućega, sramotnoga, razočaravajućega, tužnoga, nepodnošljivoga, poražavajućega, riječ koja nije istina, nego njen privid – kako da je zabranimo???
Pročitajte i:
