Jagoda Kljaić: A tada, 1980-te, mi bi smo…

Filed under: Jagoda Kljaić,kolumne,region |

bih bismo biste… za ovakvu gramatičku i pravopisnu konstrukciju dobili čistog keca iliti jedinicu iz materinjeg jezika svima razumljivo nazvanog: srpskohrvatski.

Možda bi se isto dogodilo i deset godina kasnije.

Danas? Objavit će vam priču, članak, pjesmu, pa čak i knjigu u kojima će i manje pismen čitalac naći razlog za čuđenje, pitanje, razočaranost, pa čak i ljutnju. Kako itko ima pravo objaviti knjigu u kojoj: mi bi smo; vi bi ste; a ti, on i oni bih?

 

Lično, stičem neprijatelje olako. Zato što ne šutim. Što pisca smatram boljim i jačim, to sam direktnija i opakija u ukazivanju na nepravilnosti. Nema tu mjesta za diplomaciju, upozorenja u stilu: da možda provjeriš, jesi li siguran, oprosti što se miješam i slično. Svoju zapanjenost elementarnim neznanjem pravopisa i gramatike svedem na najjednostavniji oblik izražavanja: kako si mogao napisati: mi bi smo.

Saznanje poraznije od ovakve greške je uvjerenost da autor, zapravo, zna što je i kako pravilno i skoro sam sigurna, kad bi ga netko na prepad upitao da konjugira (ili sklanja) pomoćni glagol „biti“ u aoristu, da bi to napravio i napisao pravilno. Ta ako je završio samo osnovnu školu, onu kojoj je cilj bio učenika podučiti za cijeli život, a ne samo za prolaznu ocjenu, onda je to morao naučiti. Bila je to osnova gramatike, kao tablica množenja matematike, ili subjekt i predikat u jednostavnoj rečenici.

Gdje se i kako elementarno znanje izgubilo?

U svakodnevici ispunjenoj bezvoljnošću. U prikovanosti za televizijske ekrane s kojih nam se obraćaju oni koji ne znaju govoriti. Pa ako predsjednik ili premijer države nam kaže kako on ne bih dozvolio to i to… zašto očekivati od manje obrazovanog pojedinca da takvu pogrešku ne prihvati kao pravilo. Usvoji je jedan, prenese na sljedećega, a neznanje se širi samo od sebe, kao valići od kamenčića bačenog u vodu.

Nažalost, takvim populističkim popuštanjima, možda čak i podilaženju većini samo zato što je većina, a ne zato što je bolja, pametnija ili obrazovanija,  u prihvaćanju pogrešnog načina govorenja i pisanja, i autori svrstani u pisce, spisatelje i književnike sve manje vole sebe, a još manje vlastite knjige. Pokazuju to nedostatkom energije, entuzijazma, volje za provjeravanjem i dotjerivanjem rukopisa. Vodič danas nije onaj koji je bolji, ne čitaju se knjige značajnih i nikad prevaziđenih književnika e da bi se štogod naučilo, nego se čitaju nečija razmišljanja na brzinu sklepana u knjižurak. Pa ako je još takav autor prijatelj ili dobar poznanik, kako mu reći da je knjiga „luk i voda“. Nikako. Ne reći. Prešutjeti čak i očigledne pravopisne i gramatičke pogreške, a koje izlaze iz okvira tipfelera, odnosno obične štamparske greške.

Autori ne znaju ili su površni. Djelomično imaju opravdanje u činjenici da su stvaraoci i da ih tjera stvaralački impuls razvijanja emocije, događaja, radnje. Gdje su onda bajni lektori čije je ime u impressumu skoro svake knjige, pa i one o kojoj sada ne bi smo? A tek urednici u izdavačkim kućama, skriveni u neke mišje rupe, vjerojatno ucijenjeni radnim mjestom, protuuslugom, dotacijom iz državnog budžeta? Da su urednici knjiga to u pravom smislu riječi, nekome bi vratili rukopis ma čak i s jednim elementom nepismenosti.

Gubim prijatelje zato što mi ne bi smo ono što inače lako bismo. Netko će reći: ma, greška, ne obraćaj pažnju. I te kako treba obraćati pažnju jer slijedi još gore i nepismenije. Mogli bismo dogurati dotle da nam pravopis i gramatika neće biti potrebni kao mjerilo pismenosti. Svi će imati pravo na sve.

Kao što danas kalendarske godine dekliniraju s nastavcima: -te, -tih, -tim itd, mijenjajući potpuno smisao riječi koja odjednom od osamdesete postaje osamdesette – bu dem li živa, zdrava i normalna, o tome više u kolumni sljedeći mjesec, netko bi rekao, bože mi prosti, sed – mom.

 

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*