Intervju povodom predstavljanja knjige «VELIKA SMEĐA FLEKA» DANIELA RADOČAJA, 28. LISTOPADA 2011. objavljene za riječki Zigo/Katapult
Pitanja postavljala urednica knjige Dijana Merdanović
1. Zašto Velika smeđa fleka?
Naslov istoimene priče, po kojemu je i jedno poglavlje dobilo ime, osvanuo mi je najpodobnijim opisom koji bi na neki način objedinio pregršt raznolikih tematika koje se provlače kroz knjigu. Zapravo se radi o «smeđim flekama na duši» likova koji se pojavljuju u tekstu, tj. onih manje reprezentativnih osobina, odnosno mana koje ima svatko od nas i čime se pojedinac baš i ne može pohvaliti ili ponositi. Recimo da sam se bavio životom «bez cenzure» svojih likova i jednako posvećivao njihovoj pozitivnoj i negativnoj strani. Stoga, kada se sve te «smeđe fleke» / ljudske mane pojedinaca, kroz šezdeset kratkih priča u knjizi zbroje, zapravo ispadne jedna «Velika smeđa fleka».
2. Kako je nastajala zbirka; kronološki ili sporadično; kako si uvrstio baš te priče; kako si znao da je «to to» i koliko ti je bilo potrebno za završiti tekst?
Zbirka je nastala paralelno s još jednom, proznih crtica. U to vrijeme pisao sam paralelno oko četiri rukopisa, pa mi je i teško odrediti koliko mi je zapravo bilo potrebno vremena samo za ovaj. Priče za ovu zbirku odabirao sam tematski, naravno. Svaka nova priča, povlačila je novu sličnu temu, istog subjekta, u drugim godinama ili životnim situacijama. To je zapravo ispričan jedan život od samoga rođenja do okončanja, odnosno smrti glavnog lika.
3. Iskustvo prve knjige; suradnja s Katapultom…
Okončavši rukopis, s popratnim sadržajem (korice, recenzija, itd…), uputio sam upit gotovo svim nakladnicima u HR jesu li voljni pročitati moj rukopis ako im ga pošaljem. Uz upit je stajao kratak opis teksta, tematski i strukturni, te pokoja natuknica o dobivenim pojedinačnim nagradama za kratku priču. Nijedan nije odgovorio potvrdno. Uglavnom, oni rijetki koji bi uopće odgovorili, bilo je to u stilu: «Poštovani, naš plan štampanja za iduće dvije godine je popunjen, hvala na ponudi, za sada ne čitamo rukopise…» U jednoj su mi nakladničkoj kući na moj upit putem telefona odgovorili: «Mi štampamo samo poznate autore», nisu mi ni dozvolili da objasnim o kakvom se tekstu radi. Ispada da bi svi štampali samo tkz. „Velike Pisce“ (mislim, svaka čast pojedincima!), odnosno one autore kod kojih se može već unaprijed precizno predvidjeti prodaja i izračunati ostvarena dobit. To nije nakladništvo, to je lihvarenje. Ispada da je Katapult jedini pravi nakladnik u državi i zbog toga sam iznimno ponosan što sam knjigu objavio baš u njegovoj ediciji.
4. Prvi tekstovi, kako je sve krenulo?
Od svih profesora književnosti, ni jedan me nije uspio zaintrigirati svojim načinom predavanja kao što to nije uspio ni odobreni školski program koji se ticao književnosti. Nakon srednje bio sam lud za glazbom vinkovačke Punk-ikone Satana Panonskog. Između ostalog, on je napisao i zbirku poezije Mentalni ranjenik. Prijatelj mi je posudio tu knjigu, znajući da volim Satana P. Ipak, ništa me nije povuklo da otvorim tu knjigu. Tjednima. Kada me prijatelj zatražio knjigu natrag, posramljen, latio sam se čitanja. Odonda, nisam se više razdvajao od te zbirke, znao sam pola pjesama napamet. Tako sam i ja započeo svoju pjesničku «karijeru u pokušaju». Nakon toga upoznao sam rad šabačkog underground-pisca Ivana Glišića, zarazivši se i prozom.
5. Tko je zapravo Daniel Radočaj? Ukratko biografija i čime se trenutno baviš?
Daniel Radočaj je momak od 32 godine koji obožava pecanje, ali ne peca zbog preskupih nametnutih državnih dozvola. Spušta se istarskim planinama montam bikeom, nerijetko i njima penje. Voli planinariti i uživa u svakom dodiru s prirodom. Ako već mora vrijeme provoditi u gradu, kod kuće čita ili piše. Voli otići u kazalište ali i popiti nekoliko piva ispred trgovine, bez srama. Nekom neobjašnjivom voljom stekao je zvanje stručnog prvostupnika ekonomije, u predviđenom roku.
- 6. Zbirka počinje poglavljem Spuki. Tko je Spuki?
Spuki je zapravo subjektova «muškost» u osnovnoj školi. Zapravo se radi o onim najranijim danima otkrivanja vlastite seksualnosti i njeno preispitivanje. To je zapravo osvrt na cjelokupno neiskvareno djetinjstvo, koje je ipak bilo nešto kreativnije od današnjeg, s Plejstejšn-djecom .
7. Ima li neka anegdota, iz tog doba ranog djetinjstva, koju bi sada htio podijeliti, a nisi je stigao zapisati i pretočiti u priču?
Jednom sam se izgubio. Doslovno. Malac, nešto stariji od mene, odvukao me u drugi dio grada da mi pokaže novi tobogan. Tamo smo se igrali neko vrijeme, onda je prošao njegov stariji brat i vratio ga doma na biciku, bijesan jer je tako daleko od kuće. Nakon nekoliko trenutaka ostao sam sam, bez ikakvih ideja kojim bih putem trebalo krenuti. Vratio sam se do tobogana i plakao ko kišna godina, dok nije došla neka žena koja me odvela kući. Kako nisam znao ime ulice u kojoj sam živio, nosila me na leđima dok nisam prepoznao svoju zgradu. To je malo potrajalo jer sam živio u dosta zabačenoj ulici. Imao sam uvrh glave četiri godine. Da me nije ona našla, vjerojatno bih još uvijek bio na tom toboganu, uplakan. Od onda, više se nisam spuštao niz tu vražju stvar…
8. Cijelom zbrirkom se provlači pankerski štih…
Pank je pokret koji je obilježio moju mladost, usmjerio moj put u ranim danima, i selektirao moje prijatelje. Kao klincu bilo mi je previše neatraktivno slušati ono što su slušali ostali klinci iz škole. Tada se vrtio rap, tahno, dance… Nekako mi je uvijek to bila glazba za curice. Tada mi je bila važna poruka u pjesmama, u stilu: «ne razmišljaj poput drugih, ako su oko tebe sami idioti»… Isti način razmišljanja prenio sam i na svoje likove.
9. Jesi li ti ex-Panker u duši?
Sklop koji ti Pank formira u glavi, ako si išta od toga svega shvatio, nikada više ne možeš i ne želiš promijeniti. Ja ne slušam više tu glazbu, niti imam potrebu oblačiti se u skladu s tim normativima. Ne družim se više s tim ljudima. Zašao sam u jednu posve drugo vlastitu dimenziju. Mislim, ne moraš biti panker da bi naučio da nije važno koji auto voziš nego kako si ga i na koji način stekao – u smislu pošteno / nepošteno, ili stavljati duhovne vrijednosti ispred materijalnih koristi… no, ja sam te stvari, davnih dana, naučio upravo iz tog pokreta, koji se tada, ipak, podosta razlikovao od ovog «današnjeg»…
10.Tko je bio Miki iz tvoje knjige?
Miki je fiktivan lik iz najopsežnijeg poglavlja. On je huligan s veoma malim potrebama iskazivanja moralnih vrijednosti. On je odan i iskren prijatelj na kojeg uvijek možeš računati. Stvarni subjekt, moj prijatelj Krele, iz također zastupljene priče «Priča o tamošnjim bitangama» bio mi je inspiracija za mnoge scene u tom poglavlju.
- 11. Je li Miki naš anti-junak modernog doba?
U pravu si, on je najbolji primjer kako živi čovjek koji ne prihvaća opće, nametnute odredbe pravila ponašanja, već živi prema instinktu, kao jedinom mogućom alternativom, ne obazirući se na tuđa očekivanja ili šablone.
12. Pula o kojoj je riječ u ovom poglavlju; narkomani, neimaština, nasilje, sex’n’drogs’n’underground’…
Pula je najveći grad Istre, stoga ne čudi da ima i najviše kriminala. To je grad kojeg naprosto obožavam stoga ne mogu biti ravnodušan prema njegovoj «crnoj strani». Počevši od građevinske devastacije u utrci za novcem, do privatnih interesa koji su, u svemu tome, veoma često postavljeni ispred općeg dobra. Zato se u svojim pričama, najčešće, s velikom tugom, ograđujem od svog rodnog grada.
13. Ljubav (poimanje tvojih junaka)? Jesi li ti romantičar?
Ljubav je od postanka književnosti nepresušno inspirativna. U svakom smislu. Jesam, romantičar sam, često na svoju štetu. Teško je to isplativa investicija, no, što ćeš, neke stvari valja činiti i zbog vlastitog zadovoljstva.
Na svoje junake nastojim prenijeti barem dio vlastitog ljubavnog iskustva, u usponima i padovima.
14. Hardhorror tvome liku znači ostati bez voljene osobe. Što je za tebe hardhorror?
Poglavlje Hardhorror govori o neuspjelim i više-manje neprežaljenim ljubavima glavnog subjekta. Priče su okrenute komediji, pa taj njegov takozvani ljubavni peh nije melankoličan.
Za mene je Hardhorror život koji nam je određen lošom politikom u državi. Plaćati podstanarstvo do kraja života, i ne uspjeti kupiti vlastiti stan, onaj najmanji, s već vlažnim zidovima. Nažalost, tu ti ne može pomoći ni visoko obrazovanje, ni sam Bog…
15. «Priča o majušnom kaktusu» izdvojila te među deset najboljih autora na regionalnom natječaju za kratku priču. Ti si neki ljubitelj bilja, sukulenata?
Priča o kaktusu zapravo je priča o jednoj djevojci i, naravno, kaktusu kojeg sam joj darovao. Nekako sam oduvijek smatrao da je bolje djevojci pokloniti živi, zasađeni kaktus nego, mrtvu, odrezanu ružu. To me previše podsjeća na kraj ili smrt, kao da joj poklonim mrtvu mačku, stoga je kaktus, barem za mene, bio «ona prava stvar».
Ta priča, uz još dvije iz zbirke, uvrštene su u knjigu «Deset najboljih autora na konkursu ReCreativa u Banja Luci». Ljepo je biti među prvih deset.
16. Opisuješ osamostaljenje od roditelja? Kakva su bila tvoja iskustva?
Kako svaki ptić prije ili kasnije odleti iz roditeljskog gnijezda, došao je i na mene red. Ja sam to iskustvo proživio s dvadeset i šest, i odonda sam u podstanarstvu. Takvo osamostaljene ima i pozitivnu i negativnu stranu. Pozitivna je dobivena sloboda, koju iz nekih razloga ne možeš imati u roditeljskom domu. To je normalno. Loša je ta, što kad uđem u stan za koji plaćam rentu i koji nikada neće biti moj, nemam onaj topli osjećaj pripadnosti koji imam kad dođem u posjet roditeljima, unatoč tome što ne živim godinama s njima. Priča «Selidba» govori upravo o tim stvarima, osamostaljenju i povratnom sentimentu. Iako, ako se mene pita, dok god nemaš vlastiti kvadrat ti nisi u potpunosti samostalan. Nisi samostalan niti kad kupiš stan, sve dok ga ne isplatiš.
17. Suživot; koliko je to danas nužno, a koliko održiva kategorija (imaju li kompromisi smisla itd…)?
Nekako sve više smatram da ako je čovjek u mogućnosti živjeti sam suživot dođe kao lošija alternativa, barem dok nije u planu osnivanje obitelji. Dio slobode izgubi se i suživotom, doduše ne u mjeri kao u stanu roditelja, no ipak. Svakako kompromisi su potrebni, bez njih suživot ne može funkcionirati. Suživotom čovjek brže i dublje upozna «drugu stranu» ali i brže zapadne u rutinu. Svejedno, neki ljudi ili jesu kompatibilni ili nisu, za ikakav prekid suživot je tu najmanje kriv ili zaslužan.
18. O čemu govori priča Velika smeđa fleka po kojoj je knjiga dobila ime i koliko je u doticaju s ostalim pričama?
Velika smeđa fleka, priča po kojoj se zove zbirka, inspirirana je posljednjim danima života najdobroćudnijeg hrvatskog pjesnika Dragutina Tadijanovića. Meni je on kao čovjek, bio pojam ljudske pozitivnosti. Njegova me smrt rastužila pa sjeo za radni stol i napisao priču u kojoj preispitujem kako bih se ponio da je, na primjer, on bio moj pjesnički uzor, odnosno favorit. Bih li samo rekao «baš mi je žao» ili bih otišao korak dalje i posjetio ga u bolnici.
19. Nešto o priči My way? Koji je your way?
My way je pjesma Frank Sinatre, koju je bend Sex Pistols dodatno popularizirao sedamdesetih godina vokalnom izvedbom pokojnog Sid Viciousa. Priča se zapravo radi o načinu shvaćanja stvari oko sebe u životu. Moje mišljenje je da tip koji vozi najnoviji BMW od pola milijuna kuna nije nikakva faca. Ni to što ima na deviznom računu nekoliko milijuna eura ne čini ga boljim čovjekom. Po meni je faca onaj koji je odnio, u jednu od mnogih službi za siromašne, svoje stare očuvane tenisice jer je kupio nove. Tu hlapljivost za novcem neću shvatiti. Mislim da meni definitivno nije suđeno biti bogat. Uvijek bih davao onima koji nemaju, a nemaju uvjeta dovoljno zaraditi za osnovne ljudske potrebe. Primjerice bolesnim samim starcima ili, na kraju krajeva, gladnoj djeci trećeg svijeta. Bogatstvo je besmisleno; ljudi znaju imati po pet kuća, a mogu živjeti, istovremeno, samo u jednoj.
20. Kako si odlučio završiti baš ekonomski fakultet?
U Puli, kad sam odlučio studirati nije bilo previše izbora a i nisam bio u mogućnosti biti klasičan student, onaj kojemu bi roditelji plaćali studij u nekom drugom gradu. Studij sam završio uz rad, o vlastitom trošku.
Ekonomiju sam izabrao iz znatiželje. Želio sam naučiti nešto o čemu nemam pojma. Tako se tu našla ekonomija, koja je zapravo vrlo zanimljiva i čija načela često ubacujem u svoje tekstove, kroz jedan komičan prikaz. Uglavnom su svi očekivali da upišem književnost, no osobno sam smatrao da o tom području znam isto, ako ne i više, od onih profesora koji su mi predavali i za života nisu napisali ni jedan jedini stih. Smatram da završetkom studija književnosti ne bih naučio puno više od ovoga što već znam.
21. Postoji li neka priča iz knjige za koju si posebno vezan, odnosno koju bi izdvojio od ostalih?
Svaka mi je priča draga na svoj način. Radi se jedino o tome koliko sam s kojom zadovoljan s književnog aspekta. Sve su one dio mene, kao autora. Neke više, neke manje. To ne znači da one koje imaju u sebi najmanje istine da su ujedno i slabije ispričane.
22. Depresija i apatičnost, razmišljanja o suicidu tvojih likova? Imaju li danas mladi perspektivu u Hrvatskoj ili je bolje dići sidro i otići u inozemstvo? Koje su alternative?
Hrvatskoj radničkoj klasi razloga za depresiju, dakako, ne fali. Ja volim reći – kad narod već ne može imati plaću kao oni u saboru, neka barem onda oni imaju plaću kao mi. Svejedno, čovjek se treba znati boriti, najlakše je odustati na prvoj životnoj uzbrdici. Jednom si tu, stoga treba dati sve od sebe. Živjeti život iz sve snage!
Tu sam rođen, i nikad se nisam vidio živjeti u «tuđoj zemlji». Mislim, tako je-kako je. ne možemo ni svi živjeti u Americi…
23. Ironija u tvojim pričama? Specifičan humor?
Gle, ako se sam sebi ne znaš nasmijati nevoljama koje su te snašle, nakon što ih uspješno prebrodiš, definitivno nemaš smisao za humor. Volim ironiju, ukoliko je ona smiješna ili barem poučna. Draži mi je smijeh, za njim valja uvijek biti u potrazi, razlog za tugu će ionako sam naći put do nas, nepozvan.
24. Likovi? Događaji? Koliko ima biografskim elemenata?
Rekao bih da je svaki moj rukopis pedeset posto mene. Neke su priče potpuno istinite, neke su potpuno fiktivne. Ima i onih koje su pola-pola.
25. Gdje se vidiš za 5-10 godina? Hoćeš li i dalje pisati?
Volim reći sam sebi da se nadam da više neću pisati. Recimo, sjediš doma pred monitorom, opisuješ sreću momka koji leži u mekoj travi naslonjen o drvo kruške i pije pivo s djevojkom koju voli. Ti si taj dan proveo za tastaturom, djevojka tko zna s kim, pivo je ostalo toplo na polici trgovine, a mogao si biti na mjestu tog momka, da nisi ujutro, odmah po buđenju upalio kompjuter. Mnogo sam puta pomišljao odustati od pisanja ali me uvijek neki vrag vuče natrag. Ne znam, izgleda da mi je za sada, pisanje neizbježno.
Za pet do deset godina, ako bog da sreće i zdravlja, vidim se ovdje gdje sam i sada. Zadovoljan sam sa svojim životom, ne treba pretjerivati.
26. Sudjelovanje na književnim večerima, zastupljenost u antologijama, nagrade i slično?
Sudjelovao sam na dvadesetak književnih večeri i književnih festivala. Ok su to susreti, upoznaš mnoge ljude svoje interesne grupe, razmijeniš kontakte. Zastupljen sam u tridesetak književno-kulturoloških tiskovina na području bivše Jugoslavije i izvan nje, u prijevodu na makedonski, engleski i poljski.
Za priču Sasvim običan dan dobio sam treću nagradu u sklopu raspisanog natječaja za zbirku Ekran priče 02, od 1318 prijavljenih priča. To je bio natječaj s izuzetno vrijednim nagradama, pa je konkurencija bila veoma velika i teška, posebice što su sudjelovali i već mnogi afirmirani autori. Za priču Ćevabdžinica osvojio sam drugo mjesto portala www.panonius.com s trideset i pet unaprijed zadanih obaveznih riječi, na temu «panonski šund».
27. Iduća zbrika, roman?
Imam već dovršena dva rukopisa proznih crtica. Za prvi od njih «Ona navodno ne prdi», proglašen sam jednim od pet najboljih autora na natječaju Matice hrvatske – Osijek, 2010. godine. Iste godine, istim tekstom, razlomljenim u stihove na natječaju Josip Sever udruge Jutro poezije, proglašen sam, također, jedinim od pet najboljih autora. Također, na natječaju Matice hrvatske – Osijek, iste godine, upao sam s još jednim koautorskim rukopisom među prvih pet. Riječ je o Vodiću kroz Krležu, sa šabačkim autorom Ivanom Glišićem. Za sada su ti rukopisi „na čekanju“.
28. Najbizarniji poslovi kojima si se bavio?
U sklopu civilnog služenja vojnog roka, radio sam u Općoj bolnici – Pula. Ondje sam, između ostalog, prevozio preminule pacijente iz soba, na odjel patologije, tj. mrtvačnicu. Mi ročnici to nismo morali, no ja sam želio dobrovoljno proći i to iskustvo…
29. Koji bi posao volio raditi i da te još za to i plate
Uglavnom nešto kreativno. Recimo da bi mi neki novinarski posao sasvim dobro legao. Pritom ne mislim na žutu štampu, naravno.
30. Kad možemo očekivati štampanje nove knjige?
Obzirom na trenutnu situaciju RH, što se tiče kulture, na to pitanje je odgovoriti jednako teško kao i predvidjeti dobitak sedmice na lotu. Žalosna je činjenica da uz optimalnu kvalitetu napisanog rukopisa danas autor mora imati gotovo i jednako sreće.
Daniel Radočaj rođen je 1979. godine u Puli, gdje i živi. Svojim aforizmima, poezijom, književnim prikazima te kratkim pričama zastupljen je u brojnim tiskovinama s područja bivše države te u prijevodima na engleski, makedonski i poljski. Diplomirao je ekonomiju.
Pročitajte i:
