Govor Kosuthove umjetnosti o umjetnosti

Filed under: region,vizuelne umetnosti |

 

Za Josepha Kosutha je upravo ispitivanje prirode umjetnosti najvažnija umjetnikova okupacija. On smatra da se ideja može legitimno smatrati umjetnošću. Prezentacija sama po sebi nema vrijednosti bez ideje umjetničkog djela, bez umjetnikove namjere i utisnutog značenja u ono što bi, u drugim okolnostima, bile prazne forme i objekti. Novitet kojim umjetnost Josepha Kosutha propituje prirodu samog umjetničkog djela i čina jeste upotreba lingvističkih sekvenci, riječi, fraza i rečenica. Kosuthova umjetnost umjetnički doživljaj više ne traži u oku, već u mentalnom putu od zjenice do uma, pomoću kojeg Kosuthova umjetnost izlazi iz realnog i ulazi u značenja stvorena pomoću konvencionalnih oznaka. Kosuthov put od realnog do apstraktnog je put intelektualnog napora kojeg zahtijeva proces čitanja, a zahvaljujući kojem djelo postaje i pitanje i odgovor, analiza i interpretacija, ali ni u kom slučaju nevina predodžba ili pak naslonjač za oči.

Proizvodnja značenja u umjetnosti je nedovršen proces, a kako Kosuthova umjetnost upravo tome teži, onda je ona procesualna. U Lyotardovom tekstu posvećenom Kosuthu se naglašava kako rečenica ne može biti transparentna kao prozor ili vjerna kao ogledalo, ona uvijek proizvodi nova značenja u procesu čitanja. U tom smislu, riječi uvijek sadrže tragove drugih riječi, uvijek ih prizivaju u značenjski, nikada dovršeni proces. Riječi u Kosuthovim radovima, postajući ikoničkim znakovima i uvezivanjem stvaraju značenja. One upućuju jedne na druge, a znakovi uvijek upućuju na druge znakove, te zbog toga možemo zaključiti da je upotreba jezičke prakse u Kosuthovim radovima osuđena na nedovršenost, na mozaičnu rekreaciju u svakom posmatraču ponaosob.

Lyotardov esej o Kosuthu u svom kraju otvara kompleksnu kulturošku enigmu. „Čovjek među prste uzme kist, uroni ga u boju ili tintu i napravi nekoliko poteza. Da li on onda piše ili slika?“ Počnemo li govoriti o Kosuthovim radovima koje smo prethodno etiketirali kao skulpture ili slike, nužno upadamo u zamku. Kako sam umjetnik kaže u razgovoru sa Jeanne Siegel, njegovi radovi nisu ni skulpture na podu, niti slike koje vise na zidu. Kosuth izlazi iz okvira slika i skulptura zarad stvaranja čiste umjetnosti. On stvara umjetnost, i to je ispravan odgovor zamišljenom posmatraču pred Kosuthovim „rječitim djelima.“ Njihov dijalog sa promatračem počinje tek onda kada pristupimo interpretaciji, bijegu od prirodnog nepokretnog stanja kojeg, nimalo naivno, od nas zahtijevaju.

Osnovni Kosuthov cilj u eseju Umjetnost poslije filozofije je bio da razdvoji umjetnost od esteticizma. U tom smislu Kosuth je pravi sljedbenik Duchampove prakse. Kosuth smatra da bilo koji objekat postavljen u kontekst umjetnosti može postati dovoljno intrigantan kao umjetničko djelo. U Kosuthovoj umjetnosti odabir objekata nije diktiran estetičkim vrijednostima. Osim u teorijskom aspektu svog rada, Kosuth je pružao otpor esteticizmu i u praksi. Dopuštajući da umjetnost progovori ljudskim jezikom, Kosuth joj dopušta da izađe iz ukalupljenih formi i da postane prihvatljiva u novom svijetu koji se već s Duchampom počeo lagano izvlačiti iz ljušture esteticističkih zabluda. Potvrdu ovakvih nastojanja pronalazimo i u čuvenom djelu iz 1965. godine Jedna i tri stolice gdje je utemeljena Kosuthova pobuna protiv formalnih pristupa umjetničkom djelu.

 Umjetnost je umjetnost, ništa više, ništa manje.

U galeriji umjetnik izlaže drvenu stolicu, fotografiju iste i tumačenje riječi stolica iz rječnika. Fotografija je uvećana na veličinu stvarne stolice i postavljena na zid, lijevo od stolice, dok je definicija iz rječnika obješena desno. Izlaganjem ovog rada u drugi galerijski prostor Kosuth je upotrebljavao uvijek novi predmet i njegovu fotografiju, ali i multiplicirajuću kopiju.

Jedina konstanta pri postavci je zapravo  dijagram sa uputama za instalaciju. Kosuth je u tome vidi novo rađanje rada, kako je naglasio u razgovoru sa Jeanne Siegel iz 1970. godine. Novo djelo nastaje sa svakom promjenom prostora, pri čemu je stvoren rad koji je zapravo ideja rada, rad je koncept koji doživljava nove inkarnacije.

Djelo Jedna i tri stolice ne upotrebljava spektakularne materijale, forme ili oblike. Naprotiv, ono se poigrava sa banalnim predmetom iz pojavne stvarnosti (stolicom), uvećanim opisom riječi stolica iz rječnika  i fotografijom istog predmeta koja je u periodu nastajanja ovog djela bila legitiman umjetnički medij. Kosuthov princip oneobičavanja počiva na upotrebi jednostavnih formi, ali koje postavljene u jedinstven prostorno-vremenski okvir, proizvode nova značenja, što u potpunosti korespondira sa idejom da ukoliko ne možemo stvarati nove forme, možemo stvarati nova značenja. Koja nova značenja Kosuth u ovom radu stvara?

Umjetnika, prije svega, zanima priroda umjetnosti čiji je zadatak propitivanje. Kosuth propituje pojavnu stvarnost uzimajući samo jedan njen uzorak i tri njegove reprezentacije: predmet, sliku i riječ. Ove različite reprezentacije posjeduju posve različite mehanizme prenošenja informacija, posve različite spoznajne procese: proces čitanja, gledanja, ali računa i na posmatračevo iskustvo o predmetu koje postavljen pred njega traži.

Kosuth propituje odnos vizuelne percepcije i kognitivnih procesa koji je determiniraju kroz multipliciranje različitih otjelovljenja jedne te iste stvari. U prvom planu nailazimo na stolicu, trodimenzionalni predmet u prostoru. Potom se do nje nalazi dvodimenzionalni okvir fotografije u koji je uglavljen maločas trodimenzionalni predmet, te na kraju uvećana definicija pojma stolice.

Između Kosuthove kombinacije stolica i ideja Ferdinanda de Saussurea postoji analogija koja se također nadovezuje na misao o Kosuthovoj apstrakciji. Ono što je u De Saussureovoj teoriji jezički znak, kod Josepha Kosutha je zapravo predmet, odnosno stolica. Na nivou predmeta je Kosuthova umjetnost još uvijek na razini realnog. Međutim, na nivou fotografske reprezentacije Kosuth zalazeći u dvodimenzionalnost papira zalazi zapravo u koncept predmeta. Između stolice i njene fotografije se ne smije i ne može staviti znak jednakosti jer fotografija predstavlja jednu od više mogućih ideja kako spoznati predmet. De Saussureov označitelj se kao i Kosuthov opis riječi stolica zasniva na principu akustične slike koja se stvara nedovršenim značenjskim procesom. Treći član ovog sinonimskog niza je riječ i pojašnjenje za predmet koji smo mogli spoznati čulom dodira (stvarni predmet) i čulom vida (fotografija). Treći član je zapravo posljednja gradacijska stepenica u Kosuthovom reduktivizmu. Ovaj bijeg iz trodimenzionalnog se odvija preko dvodimenzionalne fotografske stolice, da bi na kraju puta zašao u apstraktno, u pojam.

Jezički znak je prema de Saussureu proizvoljan. To znači da je veza između označitelja i označenog arbitrarna. Kosuth nam donekle ilustrira proizvoljnost jezičkog znaka postavljajući u isti kontekst fotografiju stolice i hrpu riječi koje opisuju njenu funkciju, a da pri tome u njenom nazivu ne možemo pronaći logičku opravdanost. Ostaje nam nepoznato zašto grafemski/fonemski niz S-T-O-L-I-C-A označava predmet za sjedenje.

Naizgled proizvoljna interpretacija djela Jedna i tri stolice u duhu de Saussureove teorije znaka, postaje opravdana ukoliko se poveže sa de Saussureovim uočavanjem da su ova dva aspekta znaka u komunikaciji međusobno nedjeljiva. Isto jedinstvo i povezanost pokazuju Kosuthove stolice, gdje iza jezičkog znaka (stvarne stolice), pronalazimo označitelja (definiciju stolice) i označeno (fotografija). Označitelj i označeno predstavljaju apstrakcije od kojih je jezički znak sačinjen. Naravno, jezički znak sam po sebi je apstraktan. On ne predstavlja konkretan predmet iz pojavne stvarnosti, već ideju stolice. Kosuth na mjesto jedne stolice može postaviti bilo koji drugi predmet koji posjeduje osobine zadate iz rječničke definicije, pa možemo reci da se Kosuth u stvari bavi idejom stolice i njenim inkarnacijama, manifestima, multipliciranim oblicima u kojima se ona pojavljuje, različitim načinima na koje nam se jedna umjetnička ideja može predstaviti i pojasniti. Ovo djelo postaje svojevrsna dokumentacija posredovana gledatelju bilješkom i fotografijom kojom se tematizira zamisao. Što je stolica? Kako je predstaviti? Djelo Jedna i tri stolice pokazuje kako umjetničko djelo utjelovljuje ideju.

Jednostavni model multipliciranja stolice postaje mnogo više od odnosa između objekta, vizualne i verbalne reference, postaje složeni semiotički sustav. Taj sustav sa sobom, kao što smo vidjeli, povlači brojne konotacije i denotacije. Kako je o konotacijama već bilo govora, posmatrat ću rad na primarnom nivou, za što je potrebno krenuti od naziva. Osvrnemo li se na sam naslov ovog djela, vidjet ćemo da je izveden na principu uključivanja: jedna i tri stolice. Na planu denotacije posmatrač će zaista uočiti tročlani sinonimski niz stolice. Ali zašto jedna stolica? Ovaj rad zapravo počiva na razbijanju vizualne barijere pri čemu se odlazi dalje od objekta u domenu jezika, znanja, znanosti i informacije i podataka kao sadržaja umjetnosti. Upravo redukcija predmetne stvarnosti i iskorak iz nje prema tekstualnoj reprezentaciji predmeta doprinosi da čitavo umjetničko djelo Jedna i tri stolice bude realizirano na još jednoj dimenziji: dimenziju koncepta.

Četvrta stolica, ili jedna stolica kako je Kosuth naziva, je koncept stolice, ideja stolice, a ne stvarna stolica. Prilikom svake rasprave o idejama nužno se, barem na kratko, dotaći Platonovog učenja o istom. Za njega je pravi, vječni i nepromjenljivi svijet, svijet ideja. Platon nije poštovao umjetnost jer je umjetnost vidio kao reprodukciju ovog svijeta, a s obzirom da je ovaj svijet sjena svijeta ideja, umjetnost je sjena sjene. Ideje predstavljaju opće zakone, ideale na koje se ugledaju pojedinačne stvari. Prema Platonovom razumijevanju može se govoriti o tri aspekta predmeta: prvi je ideja predmeta, pa predmet kojeg majstor izradi, te predmet kojeg umjetnik prenese na dvodimenzionalnu površinu. Prvi predmet je model za drugi, a drugi za treću, ali i drugi i treći su zapravo kopije prvobitne ideje. Primijenimo Platonovo učenje na neki drugi predmet, recimo na stolicu! Ideju stolice je ovjekovječio stolar, potom fotograf. Tek na nivou koncepta proizašlom iz Kosuthove šaljive sinonimije, postavku Jedna i tri stolice možemo smatrati umjetničkim djelom. Da ne postoji koncept stolice koji se kao Platonova ideja uzdiže iznad svijeta kopija, Kosuth bi bio protjeran iz Platonove idealne države. Pobjeda ideje nad formom se manifestira kroz sve aspekte Kosuthovih stolica: one prestaju živjeti skulpturalnim ili slikarskim životom zarad rađanja ideje umjetnosti.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*