Fuad Hrustić: Arzija je bila dobra žena (Zija Dizdarević 2012 – treće mesto)

Filed under: nagrađeni radovi,region |

nozPoštovana urednice Vildana,zovem se Selma Vranković i o meni ste pisali prošle godine,u vašim novinama,u rubrici Crna hronika.Objavili ste tada seriju žestokih tekstova o mladoj ženi koja je iz čistog mira i pri zdravom razumu,kuhinjskim nožem,hladnokrvno isjekla svoju svekrvu.Željela bih vas podsjetiti na nekoliko rečenica koje ste tom prilikom napisali:,,Dvije su žene sedam godina živjele kao dvije sestre,pomagale su jedna drugoj i zajednički dijelile i dobro i zlo,i tugu i sreću.Nisu se odvajale,ni na poslu ni na sijelu.O tome mogu posvjedočiti sve komšije,za njihovu slogu zna cijelo selo.A onda se odjednom desilo krvavo ubistvo i svi su se našli u strašnom šoku.Niko ne može shvatiti zašto je snaha,razumna i za naše prilike obrazovana osoba,digla ruku na svoju svekrvu.Nikome nije jasno kako je idiličan život dvije mirne žene završio krvavim obračunom.Osman Vranković,sin ubijene i muž ubice,prvi je stigao na mjesto zločina.On se vraćao s dugog putovanja.Da je stigao koji minut ranije,mogao je spriječiti strašnu nesreću.Ni on ne zna pravi razlog zbog kojeg se prolila krv u njegovoj kući.Priznao nam je,potpuno skrhan,da nema vremena za razgovore sa novinarima i da se mora pobrinuti za dvoje malodobne djece.“

         Pismo koje držite u rukama pisala sam godinu dana,u uskoj zatvorskoj ćeliji.Svaku njegovu riječ sam mjerila nekoliko puta.Brisala sam i ispravljala.Cijepala sam papir i ponovo počinjala.Nisam ni znala kako je život teško ukalupiti u rečenicu,kakav je napor zabilježiti misao.Ne želim njime da se opravdam,ni vama ni javnosti.Zločin je učinjen,krivac je kažnjen,i tu se više nema šta reći.U pismu govorim o sebi i svojoj svekrvi,o životu koji je prethodio strašnom ubistvu.Pisanjem sam pokušala naći odgovor na pitanje koje me muči od početka:šta se to sa mnom desilo,zašto sam izgubila zdrav razum,zašto sam uzela nož u ruke i usmrtila nevinu osobu?

         Poštovana urednice Vildana,moja svekrva Arzija je bila dobra žena.Govorilo se za nju da je melek koji se spustio s nebesa i počeo živjeti s ljudima.Da joj je srce veće od cijelog sela a da joj je duša mekša od pamuka.Nikada nikome ružnu riječ nije rekla,nikada se ni s kim nije posvađala.Uvijek je samo dijelila,od drugih ništa nije uzimala.Djecu je naročito voljela i često darovala,nutkala ih kolačima i čokoladama.Dijelila im sitan novac.Poštenije osobe od nje nije bilo.Mogao si joj vreću dukata povjeriti na čuvanje a da ona ni jedan za sebe ne uzme.Nikome zlo nije mislila.Trčala je da pomogne komšijama:da zasiju krompir,da okopaju kukuruz,da oberu jabuke.Uživala je kada su govorili da bez njene pomoći ni jedan posao ne bi mogli valjano uraditi niti na vrijeme završiti.

         Često sam razmišljala odakle dolazi njena dobrota?Zašto pomaže svima u selu?Zašto se znoji na tuđim oranicama i livadama?Zašto drugima čini dobro bez koristi za sebe?Nikada nisam mogla naći odgovore na ta pitanja.Ni danas ih ne znam,godinu dana poslije strašnog ubistva.Nekada mi se činilo da svima želi pokazati kako je jaka i sposobna,kako je opstala u svijetu u kojem druge žene ne mogu bez pomoći muškaraca.Nekada mi se činilo da je samoljubiva,da je uvijek tamo gdje će je drugi veličati i hvaliti.Nekada sam pomišljala da je njena dobrota proizašla iz velikog straha od samoće koji ju je počeo proganjati odmah poslije Hasanove smrti.Nikada nisam vjerovala da je njena beskrajna dobrota samo stvar iskrenih namjera i velikog srca.Nažalost.

         Arzija je imala život kakav ne bih poželjela ni jednoj ženi.Samo jednu godinu je bila u braku.Njen muž Hasan je poginuo u Njemačkoj,na nekom gradilištu.Bio je to nesretan slučaj.Okliznuo se i pao sa krova nezavršene višespratnice.Ona nikada nije pomišljala da se ponovo uda.Uporno je odbijala bračne ponude.Sina,kojeg je rodila samo nekoliko dana poslije Hasanove pogibije,je podizala sama,uz pomoć njemačke penzije koja joj je uredno stizala svakog mjeseca.

         Glas o njenoj dobroti raširio se po cijelom kraju.U svakom selu su znali za udovicu Arziju,koja je pola svoje velike penzije trošila na kuću a pola dijelila komšiluku.Moji roditelji se obradovaše kada su čuli da se viđam s njenim Osmanom.,,Iver ne pada daleko od klade“,govorili su, ,,sigurno je kao majka,dobar i pošten.“Osman nije bio ljepotan i djevojke nisu trčale za njim.Bio je krupan i nezgrapan,sav ćoškast,kao da je istesan sjekirom.Na njegovoj velikoj glavi je bujala čekinjava kosa.Imao je grube crte lica,visoko čelo i grbav nos.Velika usta i  čvrste bijele zube.Tople smeđe oči.Stalno se smiješio.Bio je prava dobričina.Povučen i šutljiv mladić.Meni se u početku nije sviđao.Ali je bio uporniji svih mladića koje su mi prilazili.Svaki dan je visio pred mojom kućom.Sačekivao me pred dućanom.Tražio u disku.Pratio do autobuske stanice.Jurio u grad kada bi saznao da sam izašla s drugaricama.Mogao je satima stajati na ulici i čekati naš sastanak.Bio je prava napast.

         Bio je moja sjenka.Nigdje me nije puštao samu.Drugim momcima je brzo dojadilo da se prepiru s njim i oni prestadoše da mi se udvaraju.Malo po malo i ja popustih pred njegovom upornošću.

         Uzeli smo se prije sedam godina.Bila je blaga i topla jesen,dani su bili vedri i sunčani a noći prepune mirisa kasnoga voća.Sjećam se rujnog lišća na avlijskoj trešnji kada su Osmanovi došli po mene.Svo drveće je gorilo u plamenu jarkih boja.Cijeli kraj je bio šareniji od kaleidoskopa u kojeg sam virila u djetinjstvu.Tada sam prvi puta vidjela njegovu mater.Bila je lijepo obučena.Nosila je komplet boje prezrelog duhana.Široki sako s velikim crnim dugmadima i dugu suknju.Na glavi je imala svilenu maramu stegnutu u široki čvor pod šiljastom bradom.Lice joj je bilo puno bora i bijelo kao snijeg.Imala je sitne oči bez sjaja,s hladnim plavim zjenicama.Nije bila glasna kao druge žene,nije se smijala,pjevala,vrištala od sreće što ženi sina jedinca.Nije se hvatala u kolo,nije ni pocupkivala.Izgledalo je kao da je slučajno tu,kao da je zalutala među ljude koji naginju flaše s rakijom i pivom i koji se bahato vesele.Stajala je po strani i nijemo me posmatrala.Ponekad bi se nasmiješila,mahnula rukom,klimnula glavom.Kada je napokon prišla i poljubila me,zamirisalo je na mentol i ustajali zrak starih ormara.Ne znam zašto,ali sam tada,umjesto radosti što se udajem,osjetila nelagodu i strah.

         Na našoj svadbi je bilo cijelo selo.Arzija je potpuno vladala situacijom.Letjela je po kući sa zasukanim rukavima na košulji i dijelila okolo tanjure pune pečene ovčetine,kokošijeg mesa,masnog bureka,hrskave baklave.Nikome nije smetala gužva u uskim sobama.Svi su mljeli slasne zalogaje i zadivljeno je gledali.A ona ih je,sva obasjana nekom svečanom svjetlošću,neprestano nutkala.Bila je poput carice na prijestolju kojoj su došli pokloniti se i odati počast.Niko nije obraćao pažnju na mene,sjedila sam sama i dosađivala se,bila sam opčinjena snagom i upornošću svoje svekrve,i možda se upravo tada u meni javila iskra zavisti i nepovjerenja.Jer,najvažnija osoba na svadbi je bila ona,a ne ja.Ona je pružala okupljenom svijetu ono zbog čeka su došli:obilnu hranu i piće,veliko društvo i dobru zabavu.

         Osmana nigdje nije bilo.On se u nekom tamnom kutu skrivao od bučne gomile.Kao da je odlučio da me to veče prepusti svojoj odlučnoj majci i svom pijanom komšiluku.

         U našem kraju je običaj da mlada prvo jutro napravi doručak,da ispeče pitu i novoj obitelji pokaže da je zrela da preuzme kuhinju.Ja sam se spremala da Osmana i Arziju iznenadim svojim kulinarskim umijećem.Mama me je savjetovala da ustanem rano,dok ostali spavaju.Učila me je kako da zamijesim brašno,koliko je vode potrebno za tijesto,kako treba pomastiti tepsiju i razviti jufke.Znala sam koliko dugo pitu treba peći da na njoj zarudi tanka korica,ali i da se ne prepeče.Mnoge sam dane provela s mamom,za kuhinjskim stolom,učila sam kako se pripremaju razna jela,da moje prvo jutro u novom domu bude lijepo i radosno.Zato sam ustala prije nego što je svanulo,skoro da nisam mogla ni spavati od uzbuđenja.Ostavila sam Osmana da spava i požurila u kuhinju.Zastala sam u hodniku,u kuhinji je gorjelo svjetlo.Neko je tamo stigao prije mene.Polako sam otvorila vrata.Za kuhinjskim stolom je,sva ozarena,već stajala Arzija.Ona je ustala prije mene.Kraj nje se,tek ispečena i dobro zalivena,pušila pita u ogromnoj tepsiji.Rekla je:,,Ja sam poranila i pripremila tijesto.Da se ti ne mučiš.Da se naspavaš kraj moga Osmana,moje zlatne jabuke.“,,Hvala ti majko“,rekla sam i nasmijala se,prišla sam joj i poljubila je.A ustvari sam htjela gorko zaplakati.

         Osman je odmah poslije našeg vjenčanja otišao preko Save.Trbuhom za kruhom.Učinio je isto što i njegov otac,potražio je sreću daleko od kućnog praga.Prvo je brao kukuruz na imanju nekog seljaka kod Osijeka,kasnije je u Zagrebu radio u magacinu modernog šoping-centra,a onda je vozio kamion u velikom transportnom preduzeću u Ljubljani.Rijetko je dolazio kući.Svraćao je samo kada bi prolazio kroz naš kraj.Parkirao je svoj veliki kamion u avliji.Nas dvije smo trčale da ga pozdravimo.Arzija je bila brža i do kamiona uvijek stizala prva.Osman je sporo izlazio iz visoke kabine.Prvo bi poljubio majku a onda se rukovao sa mnom.Pratile smo ga u kuću,Arzija ga je grlila a ja sam pokunjeno išla za njima.Onako težak i šutljiv,u kožnoj jakni i širokim farmericama,sjedio je u fotelji i slušao svoju majku.Ona je pred njega redala birana jela,skoro da ga je pitala.

         Na rastanku smo ga obje pratile do kamiona.Arzija nas ni na trenutak nije ostavljala same.Opraštali smo se dugo.Na kraju je Osman na jedvite jade uspijevao da se otrgne iz zagrljaja svoje majke,da stane kraj mene.Ljubio me stidljivo,u obraze,kao da sam mu kćerka ili sestra.

         Nakon godinu dana braka sam rodila.Moj prvorođeni sin je bio zdravo i krupno dijete.Porođaj je prošao glatko i ja sam ostala samo dva dana u bolnici.Osman i Arzija su bili presretni,dijete je ličilo na Osmana.Arzija je odmah zgrabila dekicu u koju je bilo umotano dijete,prigrlila ga snažno i od tog časa je bio njeno vlasništvo.Nije ga ispuštala iz ruku,kao da mu je ona majka,kao da ga je ona rodila.Spuštala ga je u moje krilo samo kada ga je trebalo podojiti.Ostalo vrijeme je ona provodila s njim.Kupala ga je,presvlačila,prala mu odjeću,uspavljivala ga.,,Neka snaho,samo se ti odmori,ja ću ga pripaziti“,govorila je i nosila ga u drugu sobu.Dešavalo se da se otimamo oko njega,da svaka za sebe traži pravo da ga čuva,da ga miluje,da mu tepa.Nedužno je dijete vrištalo dok smo se nas dvije ubjeđivale koja će ga prva zagrliti i utješiti.

         Vremenom sam izgubila bitku za svog starijeg sina.Arzija je bila kraj njega kada je izgovarao prve riječi,kada je pravio prve korake,kada su mu nicali prvi zubi.Spavala je s njim,odvodila ga u svoj krevet i mirisala njegov sneni dah.,,Nemoj se ljutiti snaho što spavamo zajedno“,govorila je tiho, ,,ja imama lak san i brzo se probudim ako mali ožedni,ako je gladan.A i toplije mu je sa mnom,ti se pokrivaš tankim jorganom a kod mene je onaj starinski,vuneni.Mali je isti ko’ svoj ćaća,gledam ga dok spava i sve mislim na svog Osmana,gdje li je sada,u koju je zemlju otputovao,misli li na svoju majku i svog sina.A i tebi je lakše bez djeteta,bolje ćeš se naspavati ako te niko ne budi.“

         Arzijina dobrota je polako postajala teret koji nisam mogla podnositi.Gušila sam se u njenoj blizini.Dešavalo se da nas dvije sjedimo u sobi,da se dječak igra na podu i da ja odjednom počnem osjećati kako Arzija raste,kako joj se izdužuju noge i ruke,povećava trbuh,kako se širi kao balon,kako počinje zauzimati svaki kut sobe.Cijela je soba postajala ispunjena njenim tijelom i nije bilo mjesta na kojem bi se ja i dječak mogli sakriti.Željela sam tada kriknuti od straha,zgrabiti dijete i pobjeći iz sobe.Ali se nisam pomicala,brzo bih se povratila i samu sebe ukorila što sam nezahvalno i glupo stvorenje i što ne znam cijeniti tuđu dobrotu.

         Osman je rijetko dolazio kući,a i kada bi svraćao ostajao je kratko.Zarađivao je dobro i svu zaradu je donosio kući.Gurao mi je debele smotuljke novčanica u šake i govorio da sebi i djetetu kupim sve što zaželim.Ja bih mu odgovarala da je moja najveće želja da smo nas troje stalno zajedno,da se nikada ne rastajemo i da živimo sami,daleko od cijelog sela,pa čak i od mojih roditelja i njegove majke.On mi je govorio da je to nemoguće,da ga je majka podigla na noge potpuno sama,da nije imao oca kao druga djeca i da je ni po koju cijenu ne može ostaviti.Ja sam se poslije crvenjela i molila ga da mi oprosti što sam nezahvalna i sebična.On se nikada nije ljutio na mene,iskradali smo se od Arzije,zaključavali vrata sobe da nas ne iznenadi i ljubili se požudno.Ona je tada izbezumljeno jurila po kući,dozivala nas i objašnjavala da je gotova kafa,da je skuhala čaj,da je podgrijala ručak,da će se supa ohladiti,da je kolač pripremljen i da samo čeka nas pa da gozba počne.

         Moja druga trudnoća je potpuno nalikovala prvoj.Sjedila sam kao lutka u nekom kutu dok je Arzija poslovala po sobi.Sama je otišla da nabavi najskuplju odjeću za dijete koje sam nosila.Sama je kupovala pelene,odijelca,drveni krevetić,kolica na rasklapanje.,,Ti samo sjedi snaho,ja ću sve namjestiti“,ponavljala je i hitrim pokretima zatezala dekice,slagala pelene i redala flašice.Ja sam je nijemo posmatrala.Nisam se znala boriti s njom.Nisam se radovala drugom djetetu.Arzija se pripremala da mi i njega oduzme.

         Drugog sina sam rodila u aprilu prošle godine.Bilo je hirovito vrijeme,smjenjivala se godišnja doba.U jutro poslije poroda je padao gust snijeg,kao da je sredina zime.U bolničkoj sobi je bilo tamno,kao u tunelu.Kasnije je kroz tamne oblake prosijavalo sunce i soba se punila svjetlošću.Ležala sam na bolničkom krevetu i čekala da sestre donesu dijete,da ga podojim.Bila sam potpuno mirna.Dijete je bilo zdravo.Dobro sam podnosila bolove.Medicinske sestre su me stalno obilazile i smiješile se.Moj krevet je bio kraj velikog prozora.Gledala sam kako krupne pahulje snijega lepršaju u zraku.Čudila sam se ćudima proljetnog vremena.Mislila sam na Osmana.Znala sam da ne može doći u bolnicu,po dijete i mene.Zvao me telefonom,dugo smo razgovarali o tome.Njegov kamion,pun slovenačkog deterdženta,je bio blokiran na granici.Medicinska sestra nije nikako dolazila s djetetom ali se ja nisam brinula.Sve je bilo u najboljem redu.Osjećala sam kako mi nadolazi mlijeko.Stavljala sam gaze na nabrekle bradavice da mlijeko ne kapa po čaršafu.Druge majke su dojile svoju djecu.Ja sam ležala sama i strpljivo čekala.Vrijeme je sporo prolazilo i mene je ipak počela proganjati sumnja:zašto ga ne donose?Minuti čekanja su bili neizmjerno dugi.Napokon se pojavila medicinska sestra,nosila je mog sina u naručju.Njegova sićušna glavica je virila iz pelena.Kada ga je sestra stavila na moje grudi počeo je snažno vući.Bio je gladan.,,Oprostite što kasnim“,rekla je sestra, ,,vaša je svekrva bila u posjeti i nismo je mogle odvojiti od djeteta.Dugo smo joj objašnjavale da ga ostavi,da je dijete gladno i da mora dojiti.Ona je jako brižna i dobra žena.Sve nas je bogato darovala.“

         Poslije njenih riječi počela sam osjećati kako mi postaje hladno,kako drhtim od studeni i kako me počinje tresti groznica.

         Sljedećeg dana sam dobila otpusnicu.Spremala sam se polako,nigdje nisam žurila.Bilo je vedro.Bolnička soba je bila puna jasne sunčeve svjetlosti.Dijete je mirno spavalo,bilo je sito.Pomagala mi je brižna sestra.Kasnije me povela do lifta i predale mi dijete.Lift se bešumno spuštao a ja sam osjećala blagu mučninu.U prizemlju je bilo mnoštvo svijeta.Napraviše mi prolaz.Pred bolnicom me čekala Arzija.Stajala je kraj taksija na kojem su bila otvorena sva vrata.Hitro je prišla.Zgrabila je dječaka iz mojih ruku i počela mu glasno tepati.Sjela sam na zadnje sjedište i prekrstila ruke.Šutjela sam svo vrijeme dok smo se vozili kući.Arzija je kliktala od sreće,čvrsto je stezala dijete i ni jednom se nije okrenula.

         Kod kuće je sve blistalo od čistoće.Na dječijem krevetiću su stajale uredno složene dekice i pelene.U sobi je bilo toplo.Arzija se nije štedjela da nas lijepo dočeka.Stiskala je dječaka na grudima i kao da je letjela po sobi.Nježno ga je spustila u krevetić.On je još uvijek spavao.Namještala mu je glavicu na mekani jastučić.Ušuškavala ga dekicom.Tepala mu.Bila je sva ozarena.Ja sam pokušala da dođem do njega,da mu kažem da sam mu ja majka.Arzija me nije puštala ni da ga vidim.Možda nije ni znala da stojim iza nje.Potpuno je zaklonila dječaka i ja ga nisam nikako mogla vidjeti.Bila sam očajna,morala sam stići do njega ali se Arzija nije sklanjala.Uhvatila sam je za rame i pokušala odvojiti od krevetića.Nisam uspjela,ona je samo odgurnula moju ruku i ja sam zateturala nazad.Rekla sam joj da se odmakne,da želim vidjeti svoje dijete.Ona me nije čula,kao da je bila gluha.Počela sam osjećati bolove u trbuhu,nisam više mogla stajati na nogama.Ipak sam morala stići do krevetića.Nisam mogla dopustiti da mi ga otme.Počela sam tražiti način kako da je savladam,neprestano sam tražila nešto po sobi.Zastala sam kraj pribora za jelo.Ni sama ne znam kako se kuhinjski nož našao u mojim rukama…

          Poštovana urednice Vildana,ja nisam od onih koji uporno tvrde da su nevini,koji ne priznaju svoju krivicu.Godinu dana sam u zatvoru i svakog dana kažem sebi da je pošteno što se nalazim na ovakvom ružnom mjestu.To kažem i svom mužu.On me često obilazi.Ponekad povede i djecu.Moj mlađi sin je prohodao i počeo da govori.Stariji stalno briše suze sa mog uplakanog lica.Naši su susreti jedina utjeha mojoj posrnuloj duši.Za to kratko vrijeme smo prava porodica,tiha i sretna,onakva kakva smo uvijek trebali biti.

Fuad Hrustić, rođen 1963.u Gradačcu,po zanimanju profesor matematike.Na književnom natječaju Dr.Eso Sadiković 2011.dobio prvu nagradu za priču ,,Tatina nova žena se zove Monika Lenz“.S pričom ,,Čiji je rat bio strašniji“ uvršten u knjigu priča ,,Izvan koridora,najbolja kratka priča 2010.“

One Response to Fuad Hrustić: Arzija je bila dobra žena (Zija Dizdarević 2012 – treće mesto)

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*