Ernad Osmić: Čovjek koji je izmislio vrijeme (Druga nagrada časopisa “Avlija“ za najbolju neobjavljenu priču u regionu za 2012. godinu)

Filed under: Avlija 2012,nagrađeni radovi,region,zemlja |

Druga nagrada časopisa AVLIJA za najbolju neobjavljenu priču u regionu za 2012. godinu

 

Ernad Osmić

 

ČOVJEK KOJI JE IZMISLIO VRIJEME

 

Dugo se tako zagledao mališan u moj skupi ručni sat. Daleko bilo da sam ga sām sebi kupio; bio je to poklon. Nisam ga često ni nosio, samo u posebnim prilikama kao ovoj. Sjedili smo i čekali. Možda ga je baš to čekanje navelo da se zagleda u taj moj sat: okretao mi je ruku, približavao ga svojim dječijim ispitivačkim očima kao da želi vidjeti šta se nalazi iza kazaljki.

– MA-DE IN SWI-TZER-LAND – promrmljao je napokon kao da je svršio svoju analizu te čudesne sprave. Sad je gledao u mene, a ja nestrpljivo prema vratima.

– Jesu l’, babo, Švicarci izmislili vrijeme?

Trgnuo sam se i pogledao u sat.

– Nisu – odgovorio sam, ne čudeći se ovako izuzetno čudnoj opaski devetogodišnjaka.

– Na satu piše da jesu.

– Švicarci su napravili ovaj sat – objasnio sam.

– A druge satove?

– Šta, druge satove?

– Ko pravi druge satove? – nastavio je uporno.

– Šta ja znam… Kinezi.

– Znači, Kinezi su izmislili vrijeme? – deducirao je on.

– Ma nisu ni Kinezi. Oni samo prave satove. A prave ih i drugi ljudi.

– Ko sve?

– Nijemci, Rusi, Englezi…

– Ali, uglavnom, Švicarci? – insistirao je pa sam i odlučio da ostane na tome.

Zurio je dugo u bijeli plafon; ja u vrata. Ponovo sam pogledao u sat. Tiho sam pročitao: MADE IN SWITZERLAND i pomislio: “Šta sve on neće snimit.“

– A u Švicarskoj su velike banke – reče iznenada kao da nastavlja neki razgovor koji je započet u njegovim mislima i u pola puta izbio na usta.

– Jesu – odgovorio sam strpljivo.

Ponovo je šutio.

– Nešto opasno on mozgā – pomislih i pomilovah ga po glavi.

– A, babo – oglasi se očekivano pitanje – jesu l’ Švicarci rekli: vrijeme je novac?

Namrštio sam se. Ovo nisam očekivao. I dok sam se čudio (bolje reći, dok sam pokušao rekonstruirati tok njegovih misli) on je nastavio:

– Možda su velike banke u Švicarskoj, jer imaju puno satova.

– Možda – duboko sam se zamislio.

Neko vrijeme smo blejali u pod. Pored nas niko nije prolazio, a i da jest: primijetili ga ne bismo – toliko smo duboko bili u svojim mislima.

– A, babo – oglasilo se kao zvono spasenja iz njegovih dječijih usta – ko je izmislio vrijeme?

– Ljudi.

– Koji ljudi?

– Pa ljudi. Čovjek je izmislio vrijeme – objašnjavao sam, praveći neke suvišne pokrete rukama u nadi da će oni nekako nadomjestiti ono što riječima ne uspijevam kazati.

– Koji čovjek? – nastavi inkvizicijski.

– Ne zna se koji čovjek – rekoh zadovoljno, prebacujući krivnju na istrgnute i izgubljenestranice čovječanske historije.

– A, je l’ vrijeme uvijek postojalo?

– Jest – rekoh i odmah shvatih kardinalnu pogrešku koju sam počinio. Namamio me taj mali skot u svoju zamku, a ja ko tele nasjeo.

– A, ako je vrijeme oduvijek postojalo, a čovjek nije, kako je onda neki čovjek mogao izmisliti vrijeme?

– Ko ti je rekao da čovjek nije postojao oduvijek? – izustih poput nekog strogog vjeroučitelja.

– Učili nas iz biologije, a i na vjeronauci – reče oštro.

Čak se ni na religiju sad nisam mogao izvući.

– Pa možda bi trebao pitati učiteljicu iz biologije ili efendiju ko je izmislio vrijeme.

Zgađeno je tresao glavom kao da sam mu rekao Bog zna šta.

– Ona uvijek kaže da je sve nastalo iz eksplozije, a efendija na svako pitanjesamo kaže: Bog zna najbolje.

Bio sam iscrpljen.

– Pa jedno od tog dvoga mora biti tačno – pokušao sam zaključiti.

– Ali koje?

– To niko ne zna, ali je zasigurno jedno od toga.

– Znači – pokušao je sebi u svom dječijem umu da sistematizira stvar – vrijeme je nastalo ili iz eksplozije ili od Boga, ali ne znamo tačno od čega?

– Tako je – odahnuo sam, misleći da je stvar s tim došla na tačku mirovanja.

– A ko je ljudima rekao za vrijeme? – neumorno je nastavio.

– Kako misliš, ko im je rekao?

– Pa ako je božija eksplozija stvorila vrijeme, ko je ljudima pokazao da ono postoji?

– A, ko je ljudima pokazao da, recimo, drvo postoji?

– Pa vidjeli su svojim očima.

– A, ko je ljudima pokazao da ljubav postoji?

– Pa osjetili su.

– E, pa osjetili su tako i vrijeme.

Nastupila je tišina. Malac je demonstrativno zatvorenih očiju sjedio na svojoj stolici. Ja sam ga zbunjeno posmatrao. Iznenada otvori oči:

– Ja ništa ne osjetim.

Mali pametnjakoviću jedan! Zatvorio on oči da osjeti vrijeme.

– Ne možeš vrijeme osjetit za tako kratko vrijeme… – rekoh i osjetih kako polahko, ali sigurno gubim nit svojih teza.

– Kako ne mogu? – upita on nekom sadističkom znatiželjom.

– Pa lijepo. Vrijeme se odvija sporo. Trebaš dugo oči držati zatvorene i naoštriti čula kako bi osjetio vrijeme – zaključih poetično.

On je ponovo buljio u moj sat.

– Bogami, babo, ova tanka kazaljka se kreće skroz brzo.

Opet me pobi. Ništa mu ne možeš dokazati. Ja njemu ko djetetu, a on mi šuk za šukom. E, nećeš više. Sad ću ti ga zamrsiti ko neki francuski filozof što zamrsi neku banalnu istinu pa nećeš znativiše ni šta si pitao.

– Vidi, sine – rekoh elokventno – vrijeme je uvijek postojalo, čovjek nije. Čovjek je, kao što sam već rekao, u dužem vremenskom periodu osjetio da postoji vrijeme, tako da je odlučio napraviti spravu koja će mu poslužiti vrijeme prikazati i u njegovim sićušnim djelićima, u sekundama. Ta sprava se zove sat. A razlog zašto je čovjek izmislio sat je taj da bi tačno mogao mjeriti koliko nešto traje, kada da se s nekim nađe u toku dana i tako dalje. Shvaćaš li sad?

Njegova mala glavica je sretno klimnula.

– Pa što mi to odmah nisi tako rekao?

– Ne znam – nasmiješih se bezazleno – trebao sam.

– A je l’ de, babo, da prvi satovi nisu izgledali tako ko tvoj? – upitao je, kako se meni činilo, sa manjom agresivnosti u svom glasu.

– Nisu – odgovorio sam ponovo odsutno. Kao da je smirivanje njegove znatiželje mene bacilo u ponor čekanja i zurenja u vrata.

– Nekad su se koristili i pješčani satovi – objasnio mi je.

– Jesu.

Nisam ga vidio, ali sam čuo po njegovom glasu da je glavu objesio niz svoje tijelo.

– Nena mi je pričala kako ljudi, kad umru, odu u dženet.

Riječi su me presjekle, ali mu to nisam dao do znanja.

– Tako je, lijepo ti je to objasnila – rekao sam, pokušavajući prikriti drhtaj u svom glasu.

U tom trenutku se otvoriše vrata. Prostoriju obuze oštri miris joda. Dvije žene su nas s vrata dozivale k sebi, a mi smo hipnotično ustali i krenuli prema njima. Noge mi u životu nisu bile mekše.

– Čuo sam jednom na televiziji da se čovjek, kad umre, pretvori u prašinu pa se zato zakopava u zemlju.

Prozaično, njegove riječi su odzvanjale hodnikom džamijskog podruma u kome se nalazila gasulhana*. Dvije žene su nas vlažnih očiju upućivale u sobičak koji se krio iza vrata. Ja sam stao na sami prag kao da odbijanjem prekoračenja istog želim napakostiti nemilosrdnom zupčaniku, a samo sam ga uspio podmazati suzama koje su u tom trenutku navrle na oči.

– A, babo – povuče me mališan za rukav – možda se baš pretvorimo u prah da bi postali dijelom nekog ogromnog pješčanog sata.

___________

* Gasulhana: mrtvačnica, prostor za kupanje i pripremu umrle osobe

 

Ernad Osmić, rođen 1989. u Brčkom, Bosna i Hercegovina. Od 1992. do 1999. godine živio u Hamburgu (Njemačka). Nakon povratka u Bosnu i Hercegovinu, u Brčkom završava gimnaziju. Godine 2012. diplomirao je bosanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Tuzli. Piše poeziju, prozu i filmske scenarije.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*