Udruženje književnih stvaralaca «Abdulvehab Ilhamija» Travnik
Ermin Čelenka Skomoranin
ILHAM
Esma Bandić
- Simfonija historije
- Misterija
- Potomcima dah za voljenja
- Kap uhvaćena u Pehar Ljubavi
- Mudrosti uz Dragulje mudrosti
Travnik, juli-avgust 2014.g.
Historija povijesti i povijest historije
(o nadahnuću s Izvora Mudrosti)
Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju? Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo? /Kur’an/
Spoznajom vođena i s Izvora Mudrosti napojena, naša autorica, Esma Bandić, iznosi pred nas nova književna ostvarenja, za koja sam siguran da će ostaviti dubok i jasan pečat ne samo njenom književnom imenu nego i svekolikoj svjetskoj književnoj baštini.
Radi se o petoknjižju koje je sažeto u zajedničkom naslovu ILHAM, što u glosarima religijskih pojmova označava direktno nadahnuće Božijim emerom ili potaknuto ruhanijjetom Njegovih meleka. Plodovi ilhama su čudesne lepeze pripovijesti i pjesama orođene u naslovima Simfonija historije, Misterija, Potomcima dah za voljenje, Kap uhvaćena u Pehar Ljubavi i Mudrosti uz Dragulje mudrosti, što su zapravo reminiscencije na Dragulje mudrosti koje napisa Muhjiddin ibn Arebi.
Pokušat ću dati što je moguće kraći presjek ovog petoknjižja. Prvo ćemo se fokusirati na roman Simfonija historije i govoriti o sadržaju i opsegu književno-umjetničkog kazivanja u njemu. Simfonija je jedan od temelja Ilhama koji na širokim direcima sveukupne ljudske povijesti podupire priču o ljudskim historijama i onom što se ilhamovski čežnjivo želi reći u ovim spisima.
Simfonija historije jest naslov koji sugerira da su nama poznatu historiju prosijali neki ljudi po svojoj mjeri, na svojim sitima i iz svekolike povijesti ljudskog roda plasirali nam istine onakvim kakvim žele da ih vidimo i doživljavamo. Ljudi su se dizali i protiv svoje pameti i vlastitog rezona samo da bi sebi osigurali neki položaj vezan uz materijalno dobro na ovom prolaznom i varljivom svijetu.
Besmisao i konsekvence potiranja Istine su goleme i mi se pitamo kakav bi svijet danas bio da je Povijest pisana rukom i perom ilhamija. Tema koju autorica raščlanjuje nije često doticana u književno-umjetničkom diskursu. Radi se o razmišljanju o smjelosti pisara koji falsificira povijesne činjenice, dajući na javu vlastitu storiju historije. Falsificiranje povijesti vodilo je u pravcu kreiranja historijske fikcije. I to je bilo malo, pa su se dušebrižnici pobrinuli da i fiktivne događaje kontaminiraju vlastitim kreacijama tako da do nas današnjih od cjelokupne ljudske povijesti dopire samo pisarska (hi)storija.
Fikciju smatramo istinom, istina je interpretirana kroz historiju i posljedica je jasna: fikcija je postala zvanična historija. U ovom kontekstu jasno je da je historija djelo pobjednika koji su nam plasirali ono što su željeli i smatrali potrebnim. A mi koji tragamo za Istinom?
Esma Bandić svesrdno nam želi pripomoći u nastojanju da je i otkrijemo. Kad je riječ o bazičnoj istini, oko koje je najviše i bilo spora tokom povijesti, kroz priču o pričanju priče autorica nam sugerira gdje bismo mogli naći ispravne odgovore.
Sâmō konkretno romaneskno tkivo prepuno je simbola iz islamskog, ali i kršćanskog kulturnog kruga i ako ih uspijemo adekvatno interpretirati, dobijamo konkretnu i jasnu sliku povijesti pod velom historije ili historija.
Književno-umjetničke karakteristike Simfonije historije su iznad prosjeka i lišene banalnosti koje vrlo često susrećemo u savremenim književnim ostvarenjima. Intertekstualnost je višedimenzionalna i svakako određuje i semantiku cjelokupnog petoknjižja, od čega se ne izuzima ni Simfonija historije. Ova djela pretežno su upućena na interpretativna i inspirativna čitanja sakralnih tekstova Starog zavjeta i Kur’ana, ali bitno mjesto zauzima i cjelokupno djelo Karla Gustava Junga, švicarskog psihologa s kraja 19. stoljeća.
Čovjek je stvoren s imanentnom vjerom u Apsolutnog Stvoritelja, to je u dubini njegovog genskog koda duše. A proces stvaranja je nepogrešiv jer se nikad ne desi da posijete ječam i da vam nikne pšenica. Čovjek-iluzionist, čovjek-humanist, zaluđen idealizmom svog savršenstva koje mu je podareno od Apsoluta, usudio se po svom nahođenju i na svoju ruku od povijesti pisati historiju.
Autorica nagovještava ovaj fakt kad jednom od likova daje rečenicu: „Naslonjen stojiš na bit svoje svijesti iz koje klija povijest.“ Iz tog bismo mogli zaključiti da je u svakom od nas dio Istine. Da bi duša spoznala istinu, mora biti vođena nadahnućem, ilhamom. Na put je potiče čežnja za spoznajom, koja je opet izrasla iz fitreta. Polisemične su alegorije s kojima se susrećemo čitajući Simfoniju historije. Kako ćemo ih razumjeti, ne ovisi samo o tome kako ih čitamo nego i o tome koliko želimo razumjeti svoju dušu koja je uvijek spremna progovoriti sa dobrim sagovornikom. Za sada ne poznajem boljeg partnera za dijalog od Simfonije historije.
Drugi temeljni stub ove umjetničke kreacije jest roman Misterija, višeslojna metaforična kreacija narativnog karaktera duboko prožeta lirskom notom koja nam potvrđuje da je zapravo autorica prije svega lirik, onaj koji osjeća, pa tek onda pripovjedač koji prenosi u vanjski svijet impresije svog bogatog unutrašnjeg svijeta. Ovaj roman-pjesma, kao i Simfonija historije, široko podupire Ilham na započetom putovanju ka empirijskoj spoznaji onog što duša zna. Iako ga nikako ne nagovještava niti literarno motivira, Misterija će se nadovezati na roman Simfonija historije i mi osjećamo kako su teme dvaju djela jako bliske po svojoj suštini dok su u formi, dakako, različite. Dešavanja sa svjetskih pozornica traženja smisla ljudskog postojanja, koji je imanentan čovjeku od prvog plača, ovdje će se spustiti na individualni ili individualizirani nivo, jednu dramu duše i duha.
Na granici s fantastičnim autorica odslikava lični put do spoznaje bez imalo idealiziranja. Ona svlači odjeću munaficima i ostavlja ih u njihovom iskonskom odijelu – goloj ljudskoj koži. Ogoljeni pred nama, oni će imati priliku da se susreću i sa svojim recipročnim vrijednostima te da se sami vagaju na vagama pravednosti. Kafkijanskim alegorijama roman nam otkriva golemi splet socijalnih odnosa, duboko zasijecajući u socijalno tkivo.
Glavna junakinja nastoji se uspeti na simboličnu planinu spoznaje te na tom putu uz razgovore s Naukom u službi čovjeka i Naukom u službi Boga zapravo shvata da i ne poznaje najtamnije zakutke ljudskih duša, te abeze u kojima se kriju sedmoglava čudovišta. Nad njom, ni krivom ni dužnom, izvršen je zločin, jako neobično ubistvo „isisavanjem duha“.
Poslije toga ostaje prazno tijelo, zemni prah, lišen ruhanijjeta, koji se mora boriti s posljedicama trauma. Posttraumatsko razdoblje uz mnoge neadekvatne terapije predugo traje. Taj je život lišen stvaralačkog nadahnuća i postaje neprestana borba između sila dobra i sila zla. Neposredni izvršioci ubistva su zli od zlih, oni najgori među zlim, vrlo osorni i jaki, poduprti tajnama crnih magova. No, bajkoviti svijet Misterije svakako preferira da pobjedu odnese dobro nad zlim. Tako će se i desiti. Da bi put pobjede dobra nad zlim bio ojačan, Dorina, glavna junakinja, učestvuje u teatru improvizacije dajući „dušu na scenu zarad viših ciljeva“, ali mnogi u publici to ne mogu vidjeti očima spoznaje. I onda kad im se učini da su spoznali, pomisle da je to samo još jedna iluzija te se u romanu i konstatira da „granica između života i teatra ne postoji“. Život je postao maskenbal! Sugerira nam, zapravo, da je savremenom čovjeku „isisan duh“, a nakon što vas jednom na taj način ubiju, ostaje samo gluma života.
Galerija likova upotpunjena je učiteljem pjevanja koji ima jako bitnu ulogu u liječenju traume. On otvara put ka spoznaji, on je šejh-voditelj na putu spoznavanja. Zapravo samo potiče prirodni potencijal ubijene da ponovo zapjeva i povjeruje u Život. Spasit će obogaljenu dušu lišenu duha i održati je da i ona ne napusti umiruće tijelo.
Da je riječ o mnogostrukim alegorijama i metaforama pokazat će se i u liku koji zaokružuje galeriju bajkovitih likova. To je lik puža kojeg susrećemo kao onog koji je presudan u vraćanju isisanog duha u dušu. On je u priči jasno pozicioniran na pupak ubijene gdje se savio i uporno čekao. Ova metaforična slika sugerira nam da u našim matičnim ćelijama, našoj pupčanoj vrpci, leži golema vjera u Život od prvog plača i golema vjera u Jednoću Apsoluta.
Treći stub Ilhama i njegovo srce jeste zbirka pripovjedaka Potomcima dah za voljenja koja se sastoji od 4 pripovijesti. One su, baš kao i cijeli Ilham, koncipirane tako da ih možemo čitati nezavisno jednu od druge, ali ih možemo čitati i razumijevati i kao jednu cjelinu. Prva je Pripovijest o prstenu, druga Sjeme sjećanja, zatim Pukotina na razmeđu i na koncu Pripovijest o Kamenu Mudrosti. Potomcima dah za voljenja kao cjelina je minijatura cjelokupnog Ilhama i jedan je od ključnih naslova petoknjižja na putu ka odgonetanju i dešifriranju književnih i umjetničkih dometa djela.
U Pripovijesti o prstenu, koja se datira u tamo neku 571. godinu, nošeni krilima stvaralačke mašte i duha, proputovat ćemo Levant, družiti se sa Gilgamešom, kraljem Uruka, starim Asircima uz razgovor o duhovnosti, pun mistične simbolike, žedni spoznaje. Shvatamo da edenska misija čovjeka još uvijek nije završena. Ona je tajnom posijana u njegovu protoplazmu. Protoplazma je ćelijsko jezgro, dah života, ali i jedan od podnaslova Pripovijesti o prstenu. Vezivna umjetnička nit između Simfonije historije, Misterije, zbirke Potomcima dah za voljenja i vezivna nit u okviru same zbirke Potomcima dah za voljenja jest upravo protoplazmičnost pripovijedanja, alek imana koje su duše ljudske ponijele iz Ezela, zaklevši se Bogu na vječno vjerovanje. Ovo je integrirajuća os oko koje se vrti cijelo pripovijedanje i pjevanje Ilhama.
Nakon Pripovijesti o prstenu u kojem je skrivena Istina, gdje se iscrpno govori o protoplazmi, dolazi na red pripovijetka Sjeme sjećanja. Ona je radnjom smještena u realno vrijeme i konkretan prostor i najmanje od svih ima elemenata bajkovitosti koji su svojstveni ostalim pripovijestima, a u konačnici cijelom ciklusu Ilhama. Vrijeme radnje je prije posljednjeg rata u Gradu svjetlosti i Gradu minareta. Glavna junakinja, Milica, zaljubljena je u mladića simboličnog imena Arif. Žudeći za sjemenom spoznaje, osniva porodicu s voljenim. Ona je osjećaja da je sjeme spoznaje duboko i davno posijano u njoj. Njen voljeni ubrzo nakon vjenčanja preseli emerom Božijim na bolji svijet. Mila rađa djevojčicu Jasminu kao plod sjemena ljubavi. No, osim sjemena novog života, arifovo prisustvo u njoj podstaklo je i klijanje sjemena sjećanja te ona nastavlja uspravno hodati na putu spoznaje. Susreće imama sijede brade koji ima sudbinu sličnu njenoj. Čini se da je ona njega sretala i prije te vodila vrlo inspirativne razgovore sa šejhom. Ovdje moram spomenuti da je prva knjiga poezije koju je napisala Esma Bandić upravo objavljena pod naslovom Razgovori sa šejhom. Putovanje Mile Arifove završava bajkovitom opaskom da ona danas živi u društvu šejh-imama u gradu sa mnogo minareta. On se podupire štapom u hodu, ona ga prati i u ruci nosi kalem i defter u koji upisuje njegove riječi. Moguće ih je vidjeti! Neko vidi samo nju, neko vidi samo njega, a da bismo ih mogli vidjeti oboje, moramo moći i znati ući u pukotinu.
A Pukotina na razmeđu je sljedeća pripovijest u ovoj zbirci. Ona se formom donekle razlikuje od svega što smo prije u Ilhamu mogli pročitati jer je pisana i stihom i prozom, ali suštinski ona ostaje na tragu protoplazmične povijesti ljudskog roda.
Dok Esma piše roman, postaje lirski virtuoz jer proznoj formi udiše život lirske pjesme, što je jako smion i ponajteži podvig za pisca. Isto tako naći ćemo i mjesta gdje njene pjesme pričaju priče. Ova odlika konkretnog književnog djela posebna je vrijednost koju će pažjiv i dobar čitalac uočiti i u njoj će najviše uživati.
Pukotina je rascjep, međuprostor. Na samom početku pripovijesti na specifičan način je i opisana: „Moraš blago stati u nju, toliko blago da se ne osjeti da si tu, nisi ni para ni zrak, puno si lakši i nevidljiviji, lakši si od isparenja i ishlapljenja, lakši si od procijepa kojeg nema, lakši si od linije nemanja i nestajanja, lakši si od lakšeg zamislivog i nezamislivog…samo takav možeš preći njen prag.“
Pukotina i rascjep ovdje se nagovještavaju kao stanje svijesti ili stanje duha ili oboje. Čovjek je suviše vezan za zemlju, od zemlje je stvoren. Čovjek je sultan na Zemlji. Čovjek je mornar što plovi Zemljom. Likove koje pobrojah srećemo u Pukotini na razmeđu. Odjeća sultana-čovjeka je zlatna, kakva ne bi smjela biti. Opijen zemaljskim, okovan u zlato, čovjek ne može biti lakši od isparenja i takav nikako ne može kročiti u pukotinu. Potonuo bi, kao mnogi što su potonuli, brodeći morem dunjaluka. Kad i ako se čovjek-sultan riješi svih balasta i prividnog bogatstva, tek tada može ući u pukotinu i sresti šejha i arifu te ih oboje biti kadar vidjeti.
No, čovjek-sultan je zaokupljen zgrtanjem bogatstva sve dok grob ne naseli, čini se da je samo mornar što plovi svijetom i gleda u jasno ozvjezdano nebo kao u kartu koja ima kote, ali ih on ne umije čitati i tumačiti. Čitanje, pak, i nije neka filozofija, ne treba mnogo čitati – dovoljan je Kur’an, Sjeme sjećanja i Protoplazma u nama, alek spoznaje. Ko pročita shvatit će uz ove moje opaske i tajnu Pripovijesti o Kamenu Mudrosti, koja je posljednja pripovijest u zbirci. Ona je oblikom kaplja, ali je sadržinom more. Kaplja protoplazme posađena je u pehar ljubavi da klija, oplemenjena alekom vjerovanja.
Četvrti stub Ilhama je poetsko ostvarenje Kap uhvaćena u Pehar Ljubavi, nominalno označeno kao divan. Divan kao poetska forma bio je, vjerujem, najpogodniji da bi teozofija Ilhama adekvatno korespondirala sa stvarnošću religijskih diferencijacija, ali i sa svijetom konkretnog umjetničkog djela. Divanska lirska forma i inače ima mistično-religioznu podlogu, te je iz najmanje dva razloga dala pogodan teren autorici da dadne zamaha stvaralačkoj mašti. Ponajprije ona i jeste lirik i, kako sam već naglasio, sva njena ostvarenja, bez obzira na formalnu organizaciju teksta, i jesu lirska, a zatim moramo imati na umu cjelokupnu integrativnu nit Ilhama, kojoj ni mističnost ni religioznost nisu daleke. Naglasit ću i to da divanska forma u konkretnom djelu nije do kraja dosljedna i da postoji nekoliko digresija u tkivu divana koje su formalno pisane kao prozne epizode. Kao takve, ove digresije ne gube nipošto od onog suštinski lirskog u njima – misaonosti, slikovitosti, osjećajnosti i goleme simbolike.
Simbolično ime u naslovu – kap – metafora je za ljudsku spoznaju Apsolutnoga u obimu i formi koju čovjek, odnosno žena, mogu obuhvatiti moćima svog nemoćnog uma. Ova Kap svojom formom ne gubi osnovne odlike slapa. Ona je minijatura životno-spoznajnog procesa, ilustracija spoznaje.
U napjevu Smaragdni otisak autorica na dosad najeksplicitniji način iznosi razmišljanje o centrifugalnoj ideji Ilhama:
Ko sam da otkrijem tajnu bivstvovanja…
Ja insan i Ja
A Žena ?
…Ona će vam reći šta je biblijska istina
Ona će vam reći o precima
O Abrahamu
O Ibrahimu a. s.
O nebu i zvijezdama
O dugama…
I to… da potpisani piše historiju
I povijest roda ljudskog…
Sklad ilhamovskoga kazivanja u 5 knjiga i jest u tome, kako smo ranije nagovještavali, da postoje ovakve integrativne niti pričanja. U citiranom napjevu ona su najeksplicitnije iskazana. Možemo kazati za Kap uhvaćenu u Pehar Ljubavi da je dio petoknjižja koje do kosti razotkriva srž autoricinog idejnog aspekta i književno-umjetničkih nastojanja.
Analogno određenoj sinhroniziranosti Ilhamovog petoknjižja, sa sigurnošću možemo ustvrditi da se svaki od 5 simboličnih stubova može čitati neovisno o drugima. Kap uhvaćena u Pehar Ljubavi vjerovatno je mjesto s kojeg treba započeti iščitavanje ovog remek-djela Esme Bandić.
Posljednji, ali ravopravan stub jeste stihovana tvorevina Mudrosti uz Dragulje mudrosti, što su zapravo reminiscencije na Ibn-Arebijeve Dragulje mudrosti. Radi se o višestruko složenom, metaforičnom spletu filozofskih kontemplacija o darovima pojedinih Božijih poslanika. Vrlo teško razumljivo štivo, pogotovo bez posjedovanja specifičnog znanja o životima tih poslanika. Koliko god je teško razumjeti same Dragulje mudrosti bez Božijeg nadahnuća, sigurno je još teže pisati reminiscentno o njima. Komentare koje daje autorica u formi su slobodnog stiha s vrlo jasnom unutrašnjom logikom i metrikom stiha. Tematski su usko vezani za izvornik, a idejno ponekad premašuju i sami original jer njihova poetika i tematika ide na najmanje dva kolosijeka. Prvi je praćenje teksta izvornika, a drugi je dosljedno praćenje ilhamovske poetike otkrivanja skrivenoga, razodijevanja pisara historije, uspinjanja u više sfere spoznaje te potvrde Jednoće Apsolutnog najavljene u divanu Kap uhvaćena u Pehar Ljubavi.
Cjelokupno pjevanje Ilhama dobija svoj pečat u reminiscentnim promišljanjima Dragulja mudrosti kao da nam se hoće sugerirati da pred nama stoje dragulji, pa se na ovom mjestu konačno ovjeravaju i povjeravaju, nama, čitaocima. Ma kolika širina i dubina ovih vijesti bila, pokušat ću izdvojiti nekolicinu.
Ako smo u Simfoniji historije imali priliku simbolično čitati o pisarima historije povijesti, ovdje ćemo o pisarima koji nisu nadahnuti od Boga nego sa nekog drugog izvora mnogo više čitati. U reminiscenciji Mudrost božije nesličnosti u riječi Nuhovoj čitat ćemo:
Dajte mi ime pisara koji je prvi ove riječi spustio/da imenom ga oslovim/i da ga o strahu priupitam/…toliko se skrilo znanja u tragovima pisara/samo se zaboravlja.
Pojam pisara u kontekstu ove književnosti treba shvatati kao antipod ispravno nadahnutom ilhamiji pjesniku. Kur’an također govori o ljudima koji pišu svojim rukama i govore da je to Božija riječ. Sve je u logosu, naglasit će se u ovim reminiscencijama. I zaista, sve jest u logosu za one koji razumiju, i uputa i zabluda.
Ono o čemu nam govori Misterija, ali i zbirka pripovjedaka Potomcima dah za voljenja, a to je imanentna vjera u Boga koja je usađena u prstenastoj protoplazmi, ponovo susrećemo i u ovom djelu. U Mudrosti srca u riječi Šuajbovoj čitat ćemo:
Vjerovanje je dato čovjeku/ali dato je i insanu/dato je ruhu i nefsu/vjerovanje je dato zemlji/klici/ u njoj/pa je vjerovanju spuštena kiša…
Zatim u Mudrosti vjerovjesništva u riječi Isaovoj čitamo:
Uvijek se i zauvijek/znalo /ali nije priznavalo/nego se odricalo/negiralo/i krivilo/i nije se tumačilo istinito/ i ispravno.
Na koncu, u Mudrosti uzvišenosti u riječi Musaovoj izdvojit će se kruna i poenta cjelokupnog čovjekovog bitisanja.
Predstaviti ovako složen književno-umjetnički, teozofski, filozofski i ilhamijski pothvat nije nimalo jednostavan zadatak. O mnogim stilskim i versifikacijskim odlikama, posebno poetskih dijelova, nije se prozborilo ni riječi iako su dovedene do savršenog sklada, jezičkog i sadržajnog.
Idejni okvir uglavnom je okrenut sakralnom prostoru i pokušava se voditi tolerantan dijalog na putu spoznavanja i razlučivanja tmina od svjetlosti. Autorica je u tome sigurno uspjela i ostaje samo da se čita i pokuša razumjeti. “Pa ko razumije – dobro je. Ko ne razumije neka šuti, bolje mu je.” Jezičko-stilske odlike i proznih i poetskih dijelova otkrivaju pisca i pjesnika koji je jako vješt u ovom zanatu i koji ponekad ruši i jake jezičke barijere, stvarajući poetizme koji su razumljivi kako u kontekstu datog djela, tako i izvan njega.
Struktura samog Ilhama kao petoknjižja, ma koliko na prvi pogled izgledala glomazno, nije nimalo nedosljedna i preporučujem da se počne čitati od divana Kap uhvaćena u Pehar Ljubavi, nastavi sa Simfonijom historije i Misterijom, a zatim zbirkom pripovjedaka Potomcima dah za voljenja i završi s Mudrostima uz Dragulje mudrosti. Siguran sam da ćemo uživati u ovom novom i svježem načinu pričanja, kako u idejnom, tako i u stilskom domenu.
Ne ostaje mi ništa drugo nego da autorici Esmi Bandić čestitam na još jednom književnom porodu uz želju da nas svojim književnim radom obraduje i u narednim godinama.
U Sarajevu, 23. 9. 2014.
Ermin Čelenka Skomoranin
Pročitajte i:
