Ermin Čelenka Skomoranin – o „Tajni“ Esme Bandić

Filed under: Bosna i Hercegovina,region |

Esma-Bandic---Tajna-(korice-cele)Ermin Čelenka Skomoranin, UKS „Abdulvehab Ilhamija“ Travnik

 Tajna
(samo za predodređene)

Ako cijeloga života razmišljate o varijacijama jedne teme, u mnogim njenim pojavnim oblicima, ili što je još važnije u mnogim oblicima u kojima se ona pojavljuje, te nakon toga imate bliski susret sa razrađenom istom ili sličnom  temom, onda se možete smatrati predodređenim za govor o datoj temi. U jednom momentu osjetio sam se predodređenim, a već u slijedećem počeo sam shvatati da je moj um nejak pred tajnama univerzuma i tajnama Univerzalnim. Svi vi koji ste razmišljali o Bogu, Njegovoj jednoći, Njegovim atributima i Njegovom odnosu prema stvorenju- čovjeku naći ćete među koricima ove knjige stepenik više i horizont dalje od onoga što ste prije bili. Osviješten neznalica u svijetu tajni možda je i jedan od najviših stupnjeva spoznaje. Općenito govorim, jer me hvata profesionalni strah da se uhvatim u koštac sa ovim djelom koje stoji preda mnom.

Prvo pitanje je pozicioniranje ove Tajne u književnoteorijskom smislu u jedan od triju književnih rodova. I već na prvom koraku našao sam se oči u oči sa tajnom. Ono što sam pročitao jeste pjesma, definitivno, jedna od najljepših ispjevana na našem jeziku o cikličnoj čovjekovoj sudbini, o prolaznosti i traganju za bitnim, o paradoksalnom saznanju da smo samo ljudi koji, ma koliko nastojali, ne mogu da se odupru ljudskome u sebi. Dakle, ako je ovdje riječ o pjesmi, neću pogriješiti i tada ću Tajnu koja je pred nama proglasiti ponajljepšim lirskim ostvarenjem koje sam pročitao. No, formalni obrazac pjesništva i lirike je stih, a ovdje ga, osim u citatima, nema.

Dakle, traganje moram nastaviti. Probamo li odrediti ovu Tajnu kao epsko ostvarenje, ponovno imamo niz praktičnih ograničenja. Romaneskna struktura podrazumijevala bi

hronološki zapis zbivanja i odnose glavnih karaktera od početka do kraja, a Priča će nas dovesti na kraju na onaj isti početak, ma koliko se to činilo nelogičnim, ona započinje ondje gdje se i završava: na nultoj tački postojanja ljudskoga roda – u Nuhovoj lađi, a završit će tamo gdje je i počela – na Noinoj arki. U tom i leži zapravo ključ za odgonetanje smisla i sadržaja djela. Formalno gledajući, radi se o romanu napisanom u postmodernističkom maniru, koji dekompozicijom fabule ne gubi od suštinske odlike romana, naprotiv. U svijesti pripovjedača mi smo kao oči koje percipiraju svijet, samo što nam njegov um pomaže interpretirati pojave koje nas okružuju. To je ona komparativna prednost modernih književnih ostvarenja u kojim ne promatramo svijet književnog djela s vanjske strane nego smo uvijek u središtu misli, zbivanja, te nam je mnogo lakše i čitati i razumijevati poruke koje primamo.

 Pred nama je knjiga u kojoj  je stvaralački proces prošao mnoge faze i iznio djelo savršenog sklada idejnog, stilskog, i na koncu, strukturnog jedinstva.

Jedan od zanimljivih dijelova štiva je upravo sloj ideja. Naime, Tajna nam govori dijelove Staroga zavjeta i dijelove Kur’ana Časnog, ustanovljavajući da postoje izvjesna semantička preklapanja ovih dvaju tekstova. Tajne nebesa i zemlje zaista su goleme i ljudski je pomiriti se s time da ih nikada nećemo dokučiti niti saznati. Riječ tajna je mnogo puta i mimo naslova upotrijebljena u ovoj knjizi kao nešto za čime se traga i nešto što je neki put moguće otkriti a neki put je jako teško i naslutiti. Zapravo, riječ tajna ovdje će dobiti jednu novu semantiku. Tajna je sve ono što oči ne mogu vidjeti, ruke ne mogu napipati, uši ne mogu oslušnuti, tajna je ono što srce može osjetiti. Srce će spoznati istinu, smisao i bit Tajne, kada se napoji sa izvora nadahnuća.

O poveznicama između Staroga zavjeta i Kur’ana govorit će nam i ova Tajna. Objektivno, faktografski, citatno, pravit će se referense, sveze i poveznice ovih dvaju sakralnih tekstova. Na nekoliko mjesta ćemo čitati  citate i iz Staroga zavjeta i iz Kur’ana koji nose informacije o istovjetnim događajima (o Ibrahimovoj žrtvi, Nuhovoj lađi i sl.) sa gotovo potpunim semantičkim poklapanjem. Autorica nema namjeru da uspostavlja korelacije između ova dva teksta, samo ih navodi kao takve i koristi ih u strukturi svoje priče kao pokazivač, putokaz smjera Pravoupućenih.

Otvaraju se pred nama dubine i visine pitanja na koja sami treba da tragamo u smislu odgovaranja i traženja Istine. Sugeriše nam se tek toliko da tragamo, mislimo, nastojimo biti oni koji će sa „crne kose skinuti crnu boju i otkriti da je ispod nje zlato“, kako nam kaže jedan od pripovjedača u romanu.

Naoko, i ova je knjiga ista kao druge, ali ispod upravo lijepe čarolije riječi mnoštvo je čudesnih značenja onog što nam se nekad učini istim. Pažljivi čitalac uočit će da se središnji dijelovi romana kreću kao parabola iz jednog smjera do kulminacije, a zatim se vraćaju ka prividnom početnom stanju. Naime, radi se o tome da, kako je već spomenuto, Priča počinje na Nuhovoj lađi i na njoj se završava. Simboličan odabir početka i završetka Priče.

Mogli bismo uočiti reverzibilnost kretanja u vremenu iako se nama često čini da je vrijeme ireverzibilna kategorija. U ovome je poseban valer i jedan od temeljnih kôdova odgonetanja Tajne. Svaki od sastavnih dijelova inspirisan je nekim od citata iz Staroga zavjeta, a sve ih prati simbolika broja osam koji i grafički može predstaviti cikličnost čovjekova trajanja. Osam je i grafički gledano neprekinuti niz, osam je osoba koje su preživjele na Nuhovoj/ Noinoj lađi, osam je i broj Nade u povratak i ispunjenje obećanja. Evo, neka bude na toj tački zbir svih spoznaja. Neka to bude toliko spominjano sažimanje u tijelu ovog teksta. Obećanje u povratak koji čekaju mnoge ehlikitabije, sljedbenici Knjige i knjīga.

Stilistički i jezički gledano tekst Tajne je perfektan. Ma koliko zvučalo kao opće mjesto, kad budete čitali knjigu, tada ćete i pojmiti svu jakost organizacije jezičke građe. Ta dimenzija zapravo je i najvažnija u valorizaciji književno-umjetničkoga djela i ovdje je jezik doveden do vrhunca kojim će mu se omogućiti da zakorači ka pragu estetike. Mnogobrojni efekti upotrebe riječi putem metaforičnog, alegorijskog ili paraboličnog kazivanja formirat će posebnu sliku svijeta umjetničkoga djela. Intertekstualnost kao temeljna osobina na kojoj počiva Tajna prevashodno je usmjerena na tekstove Starog zavjeta i Kur´ana, sakralizirana je, no ipak posjeduje i ponešto od ljudskoga, u prvom redu reminiscencije ponajboljega bosansko-hercegovačkoga pjesnika Mehmedalije Maka Dizdara. Život je kolo, nekad bola, nekad hodanje od dola do dola. Tek tako razumijevanje transpozicije jezičkog materijala, dat će nam mogućnost da razumijemo sve odzive na koje smisaono i suštinski aludira ovo djelo.

Na koncu, moramo zaključiti da je pred nama književno-umjetnička tvorevina koja jest jako neobična kako god da joj pristupimo. Ponajprije radi se o neobičnoj temi. Samim izborom motiva tekst je lišen banalnosti svakidašnjih književnih pokušaja. Transcendentalno, onostrano, dominira u  tkivu teksta pa se stiče dojam da on i nije namijenjen ljudima koji misle živjeti vječno, nego je upravo pisan za ljude koji su svjesni prolaznosti života. Ne koristim se ironijom. Mnogo je ljudi koji zaborave da su prolaznici. Ne iskoriste sve mogućnosti koje život nudi. Umjetnost je dakako oduvijek imala zadatak da oplemenjuje ljudsku dušu, da čini čovjeka boljim ili da pokreće i otvara neka nova pitanja, ne dajući gotove odgovore. Ovdje su te zadaće umjetnosti u potpunosti finalizirane. Siguran sam da će svaki čitalac pronaći dio svojih promišljanja i dio svoje duše u tkivu teksta.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*