Enesa Mahmić: Dva filma o licemjerju patrocentrične kulture

Filed under: film,kritika |

„Ljutnja je u nama moćno  oružje/koje otključava sedam brava/na tim vratima od tame. /ja sam od drugog materijala/mene su potcijenili/ja imam oči koje žive…/ja imam dvije ruke/u kojima počiva snaga svijeta/i riječi imam/i usta koja govore/gromoglasno…“ N.N.

*

Radnja filmova Magdalene Sestre (The Magdalene Sisters) i Žene bez muškaraca (Women Without Men) se dešava pod dva različita kulturna koda, prvi u zapadno- katoličkom a drugi u orijentalno-islamskom, ali imaju istu tematiku: sudbine žena kroz različite aspekte kulturoloških i odgojnih represija.

Pitter Mulen i Shiren Neshat  razotkrivaju ideološka licemjerja podvrgavajući strogoj kritici religiozne  i društvene norme koje su oblikovane tako da individue bivaju primorane da potiskuju svoje želje u korist lažnog morala. No, iako je psihologija mase (koja se očituje kao pripadnosti bezumnoj hordi) nemilosrdni stroj koji mrvi individualnost, i čini se da gotovo i ne postoji mogućnosti bijega, ipak protagonistkinje ovih filmova uspijevaju da pobjegnu i pronađu prostor željene slobode.

1. Magdalenine sestre

„You’re not a man of God!

 You’re not

 a man

 of

 God!“

 

 

Kada jedan opresivni aparat prikriva svoje zločine, bilo da su se oni dogodili pred hiljadama svjedoka na gradskim trgovima ili bez očevidaca u mračnim kutovima onda je to uvijek jedna potresna priča. Film Magdalenine sestre temelji se na istinitim događajima koji su se odvijali u Magdaleninim samostanima Katoličke crkve u Irskoj. U njima je tokom dvadestog stoljeća bilo smješteno oko 30.000 mladih žena koje su tu dovodili članovi njihove porodice da bi pranjem veša „sprale sramotu s porodičnog imena.“ Zatvaranje, kao utočište, kazna ili izolacija, ne može se posmatrati odvojeno od nadzora i discipline iz kojih je i nastalo. Svi ti disciplinski postupci koji se provode nad Magdaleninim sestrama imaju svoju osnovnu ulogu:nadzirati. Tako je tijelo, stalna meta nadzora i vlasti, potpalo pod mašineriju koja ga raščlanjuje, analizira i ponovo sastavlja, rađajući tako jednu potpuno novu disciplinu, političku anatomiju tjelesnog.

Kroz sudbinu četiri devojke Mulen daje mračnu, dikensovsku sliku irskog društva: Bernadette je djevojka iz sirotišta koju zbog atraktivnog izgleda optuže da je „moralna opasnost“. Margaret siluje rođak na prazničnoj proslavi, pa je porodica odbacuje a Rose rađa vanbračno dijete koje joj odmah biva oduzeto i dano na usvajanje. Iz tih razloga djevojke su prisilno smještene u Magdalenin samostan gdje upoznaju i Crispinu koja, za razliku od ostalih djevojaka, „pristaje“ na mnogo veća seksualna poniženja unutar samostanskog života.

Crispina  vremenom postaje ono što joj njeni zlostvljači nameću da jeste- bezvrijedna, lakanovski rečeno: mi smo ono kako se vidimo u očima drugih, kako percipiramo druge/sebe u ogledalu, zapravo mi smo uvijek odraz Drugog. Vlastiti prezir prema tijelu nastaje tamo gdje tijelo počinju prezirati drugi (nastojnice ismijavaju Crispinino tijelo), oni bez kojih sebe ne možemo doživljavati kao subjekte vrijednje življenja. Njen tragičan kraj oslikaće stvarne posljedice potiskivanja seksualnog zlostavljanja, kada potpuno izgubi kontakt sa stvarnoću.

Scene koje se ponavljaju u filmu: pranje veša, molitva, pridike sestara i odlazak na spavanje dočaravaju monotonu i depresivnu atmosferu tj. da se u životima protagonistica zapravo ništa ne mijenja – one samo životare i čekaju. A između scena ponavljanja nalazi se niz naturalističkih intoniranih prizora kažnjavanja pri pokušaju bjega iz samostana.

Kada većina onih koji nemaju moć pristaju na ovo, bilo da nisu upoznati sa ovakvim događajima (ideološka pokornost) ili da jesu upoznati (cinička pokornost) onda je to ilustracija besprijekornog funkcionisanja moći. Cinizam „svjesnih“ dokaz je najsavremenijih civilizacijskih osobenosti puka, bez obzira na njihove tradicionalne nazore. Jedna od najbrutalnijih scena u filmu je kad odbjeglu kćerku otac pretuče i vrati ponovo u samostan govoreći joj: “ Ostaćeš ovdje dok si živa, droljo! Mislim da sam ti već jednom rekao: Ti nemaš dom, majku ili oca. Ubila si nas, droljo.  Ubila si nas oboje. Ako ponovo pobegneš, kunem se da ćeš biti bogalj.“. Ona je nepoželjna, „nečista“ jer remeti red, mir i fantaziju savršenstva „čestite porodice“.

U završnici filma autor poantira važnost borbe, ostavlja nadu da nije sve kafkijanski unaprijed izgubljeno. Iako je jasno da protagoniskinje po izlasku „na slobodu“ ne čeka svijetla budućnost jer nose traume iz samostana (institucija koja ih je trebala zaštiti i biti njihovo utočište postala njihov dželat i mjesto opasnosti) , one ipak započinju novi život onako kako same žele, a ne kako neko odluči za njih: Margaret je postala učiteljica, Bernadette se tri puta udavala i tri puta razvodila dok je Rose živjela kod sestre i nikad se nije udala.

Na dodjeli nagrade Zlatni lav na 59. međunarodnom filmskom festivalu u Veneciji, Mulan je rekao: „Ovaj film nije samo o Katoličkoj crkvi i o tome kako su osuđivali i kažnjavali mlade žene u Irskoj.
To je film o svim vjerama koje misle da imaju pravo maltretirati žene. No, tek kada se osjete slobodne u samima sebi, one se mogu oduprijeti takvim pritiscima i započeti borbu za vlastito oslobađanje.“
I još je rekao da je odustao od prikazivanja najgorih scena ponižavanja i mučenja , koje je od svjedokinja čuo, plašeći se da ne odvrati publiku od gledanja filma.

 

2. Žene bez muškaraca

„Sada ću imati mira. Mira…

I ničega.

A mislila sam,

jedini način da

sebe lišim patnje je…

da napustim ovaj svijet.“

 

 

Prvi dugometražni film autorice poznate po prikazima složenosti iranske kulture između religije i sekularizacije, tradicije i modernosti, Istoka i Zapada.  Kroz nekoliko paralelnih narativnih linija koje se međusobno isprepliću, konfrontiraju i nadopunjavaju Shiren Neshat prikazuje živote četiri žene u Iranu 1953., ključne godine savremene iranske povijesti, u vrijeme krvavih demonstracija i povratka šaha na vlast.

Protagonistkinje Mahdokht, Zarin, Munis i Faezeh su žene iz različitih društvenih slojeva ali  njihove sumnje, dileme i borbe za preživljavanje u društvu striktnih normi i pravila društvenog ponašanja su gotovo identične – sve one odlaze od muškaraca (oca, brata, muža) odbijajući sudjelovati u užasu koji se oko njih događa.

Faezeh: Nije dobro. Narod je na ulici, viče.

Munis: Ne shvatam svrhu svega toga.

Iako se protagonistice kreću različitim prostorima (kuća, bašta, park, bordel, ulica, javno kupatilo, kafana, umjetnički kružok, politički banket) koji oslikavaju različite kulturološke, ideološke, sociološke i psihološke raznolikosti, gledatelji/ce imaju utisak da uvijek gledaju istu osobu – nezadovoljnu ženu koja se nije adaptirala i integrirao u suludo društvo. Kao da su sve te žene ustvari jedna žena: usamljena, potlačena, nevidljiva.

Žene bez muškaraca je gotovo pa nijemi film, koji govori jezikom slike radije nego dijalozima, prikazujući svu bijedu koja se nalazi iza lažnog sjaja „sretnih“ tradicionalnih porodica. Koliko je ta javna slika lažna pokazuje odnos Fahri i njenog muža.  Fahri se odriče pisanja poezije i druženja sa starim prijateljima samo da bi udovoljila konzervativnom mužu koji smatra da je umjetnost (muzika, fim, poezija) „amerikansko zlo“. Jedina njena fukcija je da bude supruga generala Sadrija , da izgleda „uredno“ i da s njim pojavljuje na političkim banketima čineći da on izgleda kao „ozbiljan porodični čovjek.“ Žena je svedena samo na tijelo koje se konstruiše kao krhko, nepouzdano, tijelo koje ima „rok trajanja.“

Amir Kahn: Faeze, koliko ti je godina?

Faezeh: Zašto pitaš?

Amir Kahn: Tijelo žene je kao cvijet. Kad procvijeta, ona ubrzo počne i da vene. Došao sam sa namjerom da te prosim…

Ali nisu samo muškarci oni koji procijenjuju i osuđuju šta jeste prihvatljivo, a šta nije. I žene se iskazuju kao rigorozne „čuvarice tradicije“, žrtve višestoljetne filozofije dualizma koja inspiriše suvremenu misao o ženama kao „tjelesnim“ i „strastvenim“ subjektima:

 „Munis, ta devojka će ti upropasti brata. Samo da znaš šta se sve priča o njoj… Pričaju da nije nevina.“

Koliko su protagonisti okovani lancima tradicije najbolje govori scena kada brat nalazi beživotno tijelo sestre, nakon što se bacila sa balkona. I umjesto iskazivanja žaljenja za njenom smrću on misli na sebe, pa kaže : Šta uradi svom bratu? Kud’ ću, od sramote? Ali i oni koji odgovore traže u tradiciji svoje vjere jednako su izgubljeni kao i oni koji razmišljaju svjetovno, jer su samo prividno neopterećeni tradicijom. U činu odbacivanja tradicije u čijim okvirima su odgajani njihovi životi postaju isprazni jer se ne mogu nositi sa osudom okoline. (Npr. kada Faezeh odluči da skine maramu.)  

 

Priče se ukrštavaju kada se četiri žene susreću u velikoj zarasloj bašti – simbol egzila, tuđine, nepovjesnosti i nelagode koja prognanice potiče na preispitivanje patrijarhalnog autoriteta i rodoljubive samohvale. Izvan etnički motiviranih osjećaja ponosa, privrženosti, lojalnosti (ili pak zazora) prema akterima revolucije, svjesne da su Isključene , pokušavaju živjeti nezavisno.

Kroz dominantne zagasite kadrove, koje su katkad ispresijecane bojama, kroz minimaliziranje i odličnu muziku Ryuichija Sakamota, postignuta  je univerzalna priča o žudnji za slobodom, samopoštovanjem i samoostvarenjem, za koju je redateljica dobila Srebrnog lava.

Podaci o autorici teksta:

Enesa Mahmić, rođena 1989. (BiH), studira i piše…

4 Responses to Enesa Mahmić: Dva filma o licemjerju patrocentrične kulture

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*