Kemal Bašić: „Turist u nevolji“ Emira Šakovića

Filed under: region |

Ovaj prvi i, nažalost, jedini roman pjesnika i pisca Emira Šakovića objavljen je u Sarajevu 2010. godine. Objavljen je nakon dugogodišnjeg rada na tekstu ali i isto toliko traženog izdavača.

Turist u nevolji je roman koji se žanrovski ne može svrstati nigdje. Napisan je tako da istovremeno izgleda kao putopis, autobiografija, pikarski roman, reportaža pa čak i ljubavni roman. Nemogućnost davanja žanrovskog identiteta je formalni postupak koji sugeriše sadržaj. Pisan je u prvom licu i to kao roman toka svijesti u kojem nam pripovijeda glavni lik: pisac, učesnik bosanskog rata, stranac, pijanac iz vozova i sa aerodroma, musliman, turista, ogorčeni čovjek, zaljubljeni slavenski hedonista, kontinentalac na sjevernom moru, cinik, balkanski Emir bez nafte… Njegov identitet zavisi od ugla gledanja, od onih koji gledaju, od onih koji ga procjenjuju s ciljem da stvore neku sebi razumljivu sliku njega, sliku kojom će moći shvatiti njegovo iskustvo, a to će im poslužiti da bi sebi dali mišljenje – o samima sebi, o tome jesu li i ako jesu koliko: bolji, normalniji, kultiviraniji. Koliko su saosjećajni i dobri sa dobrom voljom da razumiju i pomognu drugima? … da bi pomogli svome egu. Emir bez nafte je čovjek koji se borio za zemlju koje poslije svega kao da nema, on je Evropljanin kojeg je Evropa ostavila na cjedilu (pa čak i neutralna Švedska, zapravo njegova Šveđanka), on je Emir koji Istoku i Orijentu pripada možda jedino svojim imenom. Kroz četrdeset kratkih, sažetih poglavlja lik govori o svemu ovome ali, najviše o sebi, opustošenom i umornom mladom čovjeku koji kao da je već proživio  starost pa mu nova ne treba ali koji na sve gleda sa spasonosnom ironijom (i samoironijom!) i pomoću nje se igra stereotipima te tako uspjeva dati neki smisao onome sa čim se živeći mora susretati.

Ono što je naročito zanimljivo je jezik ovog romana koji je lirski čaroban, neuobičajeno bogat upravo pjesničkim kombinacijama riječi koje nose višestruka, iznenađujuća značenja. Od samog početka Šaković daje tempo koji nas uvlači u tu savršenu igru jezika i neočekivanosti koja traje do samog kraja romana. Taj tempo niti jednog trenutka ne slabi i ne opada. Ovakvim jezikom autor vrlo uspješno isprepliće stvarnost i fikciju: jednako uvjerljivo izgleda njegovo putovanje vozom kao i njegov razgovor sa Cheslawom Miloszem ili Urhom Kekkonenom i Titom. Glavni lik je stvaran i baziran na svom jeziku, odnosno neuobičajenom poigravanju jezičkim konstrukcijama, a upravo otuda izvire ironija koja potapa svaku mogućnost suvišne patetike. Nje u ovom romanu nema ni u jednom trenutku, bez obzira da li se govori o ratnim stradanjima, o tranzicijskoj bijedi ili nesretnoj ljubavi. A to se može smatrati uspjehom ako se samo uzme u obzir da su upravo to teme koje su najsklonije pretjeranom patosu.

Činjenica je da kod nas još uvijek, 15 godina nakon što je završen, rat služi kao najčešći motiv i tema autorima u različitim umjetnostima: od književnosti preko slikarstva pa do filma. Rat i sve ono što uz njega ide, dakle i njegove dugoročne posljedice, jesu velika tema ali, čini se da je usljed njegova eksploatisanja (nažalost, moram tako reći) u razno-razne svrhe došlo do hiperprodukcije koja rijetko kada nudi nešto više osim za izvoz lijepo upakovane tužne priče (odnosno ljigave patetike bez značenja). U Bosni ništa novo. Decenijama.

Rat i problemi društva nakon njega su jedan od glavnih motiva i u Šakovićevom romanu, ali o tome se govori na način koji razbija ustaljene stereotipe, bez i jedne floskule o ratu koja nije ironizirana, majstorski razgolićena, ponekad čak dovedena do groteske.

Zbog svega ovoga treba reći da je ‘Turist u nevolji’ Emira Šakovića uspješan roman koji ostaje da svjedoči o autorovom izuzetnom spisateljskom umijeću.


Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*