Ema Avdić: Portret Sarajeva (Dan Kantona 2013, Sarajevo – Prvo mesto)

Filed under: Dan Kantona 2013,nagrađeni radovi,region |

Sarajevo(- Svijetle i tamne boje sarajevskog mozaika)

Nisam se pomakao. Zanesen mišlju „pravih“ umjetnika da si veći umjetnik ako radiš nešto što ni tebi samom nije jasno, zurio sam onim pogledom koji graniči sa psihičkim rastrojstvom u jedno platno postavljeno uz zid. Cijeli milion boja, boja kojima tu nije mjesto, teška apstrakcija kao da ju je išarao život lično. A ja sam uvijek doslovno prezirao apstrakciju.

Bilo je hladno.Smrznuto i teško. Previše zimsko za moju košulju, a opet premalo da bi moj stvaralački zanos ostao zarobljen iza ova četiri zida. Nebo je bilo tmurno, dobro poznata sarajevska zima, teški oblaci koji samo čekaju znak odnekud odozgo da nas zatrpaju. Ipak je to Sarajevo. Govorili su često ljudi s kojima sam se susretao na Akademiji i oko nje (veliki neki umjetnici, pretpostavljam) o ljepoti Pariza i Ženeve, Firence i drugih gradova u koje su ih životni tokovi nosili, a ja sam uvijek, onako s ponosom i iskustvom prosječnog čovjeka čije se znanje o svjetskim metropolama zasnivalo na časovima geografije i ponekoj televizijskoj reportaži, uvijek i bez ustezanja znao reći „džaba sve, jedno je Sarajevo“.

***

Morao sam izaći. Ne sjećam se tačno kako sam izgledao tog jutra, znam samo da mi je kosa djelovala prilično zapušteno, a oči umorno. Ne sjećam se čak ni da li sam nosio svoju kariranu košulju, ali bio sam umoran, umoran od želje da budem po mjeri, da budem uzor i predmet rasprave. Samo sam želio to umjetničko nadahnuće u pokušaju ostaviti tamo gdje mu je mjesto, u kući slika u kojoj niko ne zna svoj red, rijetko ko koga razumije, ali žive… ili preživljavaju, toliko poznato, da me zabrinjava.

U samo nekoliko koraka nađem se na ulici. Zateknem sam sebe na čaršijskoj kaldrmi jedva zaključavajući teška drvena vrata na kojima halka klepeće i klepeće, kao da je baš nimalo ne zanima što će cijelu mahalu dići na noge. S druge strane ulice pozdravlja dobro poznati glas – stari komšija se vraća iz jutarnje šetnje pridržavajući novine za leđima kako to obično stariji ljudi ovdje rade. Skida tamnu beretku sa glave u znak pozdrava, dašak nekog prošlog vremena. Osjećam još nekoliko očiju koje me pažljivo posmatraju odnekud, ali se očito i dobro sakrivaju. Odaje ih samo lagano pomjeranje zavjesa na drvenim prozorčićima, koje se baš ne mogu smiriti kada je to toliko potrebno. Ima nečega u tom opuštenom mahalskom životu u Sarajevu, u onim pogledima iza zavjesa nekada i suviše očiglednim, onom osjećaju kada na miru i sjedeći ispijate jutarnju kahvu, jer se ovdje ništa ne radi s nogu. Život je, kažu, previše kratak za Sarajevo. Ljudi ovdje žive neki svoj film, previše užurbani i nestrpljivi da bi ih lijenost savladala, a opet nedovoljno ozbiljni i uštogljeni da bi se uklapali u neku tuđu priču. Ovdje se, izgleda, oduvijek radilo u domaćoj produkciji.
Klepeću drvena vrata na zanatskim radionicama, odjekuju prvi udarci čekićem o bakarnu džezvu, prva jutarnja kahva i poneki zamišljeni pogled. U daljini poznati zvuk jutarnjeg tramvaja, sporo, ali sigurno – tipično sarajevski.
Gazim nesigurno čaršijsku kaldrmu, pomalo zanesen vlastitim mislima nastojim osjetiti svaki šum, udahnuti svaki miris, nesvjesno zatvaram oči i spotičem se…ali ja sanjam…sjećam se.
Sjećam se mirisa somuna iz čaršijske pekare, mirisa halve kako se širi sarajevskom mahalom i prvih odlazaka s „rajom“ na Bembašu, koji su bili neka vrsta „sarajevske inicijacije“. Poslije toga sam se još više osjećao Sarajlijom. Sjećam se i kad me nana prvi put odvela do Begove džamije da pijem vode s česme. Kažu da onaj ko pije vode s te česme nikada ne poželi otići iz Sarajeva. Od tog dana česma je postala moja nezaobilazna stanica kojoj sam se uvijek vraćao, čekala me. Uvijek mi se činilo da upravo tu čujem smireni glas moje nane, glas kakav imaju samo ljudi koji su život poznavali i s lica i s naličja, u svakom njegovom izdanju – najboljem ili najgorem. Zbog toga vjerovatno nikada nisam otišao iz Sarajeva…iako me moja nana već odavno ne čeka kod stare česme.
Sarajevo je, kako kažu, kao malo dijete – nevino pruža ruke strancu, uvodi ga u svoje mahale i dijeli sve što se da podijeliti.Nema u Sarajevu građevina koje izazivaju strah, iz kojih izbija hladnoća. Nema onog mračnog, nepoznatog osjećaja koji se javlja kada se nađemo sami usred velikog grada, otuđeni od svega bliskog i već viđenog. Stare austrougarske građevine, hladne i suzdržane u svojoj grandioznosti, a ipak tako poznate i melanholične, sjećaju se nekog prošlog vremena. Još na svojim kamenim stepenicama pamte stope činovnika u uniformama, dama u haljinama iz nekog drugog, nepoznatog svijeta, nerazumljive riječi koje se kao eho gube na prostranim hodnicima odmah nakon što su izgovorene, a onda se ponovo vraćaju.

Prelazim duboko urezanu brazdu koja odvaja Ferhadiju od Titove ulice, a ako mene pitate, to je upravo ona granica koja odvaja opušteni i nadasve mistični Orijent od dobro poznatog, užurbanog i istreniranog zapadnjačkog svijeta. Svaki put, kao da mi neko šapne „okreni se“, osvrnem se nekoliko puta oko sebe i po ko zna koji put ne povjerujem svojim očima koje mi govore da zaista, i ljudi promijene tempo kada pređu preko one linije. Sada sam u kozmopolitskom, evropskom gradu, i dok koračam ubrzano u korak s ostalima, ili možda, s vremenom, za sobom ostavljam mirise i duh Orijenta. Svi žure, kao u nekom grču, nastoje „uhvatiti“ taksi koji im izmiče, na licima se može čitati nemir dok im pogledi lutaju i kratko se zadržavaju na ljudima, izlozima, ulici. Stežem platno uz sebe kao da me strah da ću ga izgubiti u rijeci ljudi koja protiče ulicom i nastojim gledati pravo, ali mi znatiželja ne dozvoljava. S jednog na drugi vrh austrougarskog kamenog zdanja, protegao se cijelom svojom dužinom ogromni plakat koji poziva na veče… nečega, nisam uspio pročitati čega. Kako bi moj dedo sada bio izgubljen, a tek kada bi vidio ovolika lica, veća od njega samog, kako se smješkaju s plakata na izlozima, rekao bi „šejtanska posla“ i zaključao se u onu našu kućicu na Baščaršiji i ne bi više ni izlazio.
U nekoliko trenutaka zateknem sebe u gomili ljudi, gurajući se, kao da je pitanje časti ko će prvi ući u tramvaj. Uđem među zadnjima, kao i obično (očito još nisam uspio savladati tehniku uspješnog ulaska u tramvaj) i zauzimam mjesto do vrata. Voziti se u sarajevskom tramvaju, to je neka sasvim druga priča.Mene su u tramvaju svi poznavali. Bio sam poznat kao „onaj umjetnik“ kojeg su poslovni ljudi s aktovkama koje je splet neočekivanih okolnosti doveo u tramvaj čudno gledali (vjerovatno zbog one mamine „živiš o trošku države“ teoriji), a lokalna djeca cvijeća, zapela duboko u sedamdesete, slijepo kopirala.
Razmišljam tako o spletu životnih okolnosti koje obično usamljenom putniku zaokupe misli dok mu se slike izmjenjuju na prozorskim oknima kako tramvaj klizi šinama. Slike se smjenjuju, s njima i ljudi, a Miljacka i dalje priča svoju priču. Krećem se, ili mirujem, a sve oko mene se kreće, prema nekim čudnim životnim zakonima.
Ja sam bio izgubljen u svakom smislu, u krugovima umjetnika poznat kao „onaj mali“ koji nikada nije otkrio kome zapravo pripada. Nisam baš ideal nekog savremenog umjetnika iz poznatih krugova, više sam vuk samotnjak koji luta s torbom na leđima. Od mene očekuju da radim neočekivano i nekonvencionalno, živim bez pravila i u nekom drugom svijetu, a ja sam u svemu tome samo želio ostati normalan ili kako se to kod nas kaže sačuvati „ono malo duše“. I tako, bio sam prilično objektivan posmatrač onoga što se dešava u meni ili oko mene, kao neki čovjek iz sjene pred čijim se očima upravo odigrava nijemi film.
U Sarajevu se malo šta mijenjalo, osim vlasti i generacija, ili smo se i mi sami mijenjali zajedno sa Sarajevom. Složio bi se sada i moj dedo kada bih rekao da je i Sarajevo poraslo ili ne toliko poraslo, više postalo veliko dijete, pomalo melanholično i na momente oprezno, poučeno iskustvom, ali ipak dijete, a Sarajlija je uvijek bio i ostao „čovjek za raju“ bez suvišnih objašnjenja.
Izlazim na sljedećoj stanici. U daljini se negdje smjenjuju gromki zvukovi crkvenih zvona i melodija ezana, čas jedno – čas drugo… Bože, zar ovako dugo hodam? Koračam prema još jednom jedinstveno lijepom zdanju koje ulijeva strahopoštovanje – Akademija, spomenik umjetnosti jednog vremena ako mene pitate, još jedna zaostavština iz perioda Austro-Ugarske ako pitate nekog drugog. Nastavljam dalje. Pogledam još jednom svoju sliku… Ista je. Tražim nešto na njoj da mogu reći, kao što to kažu umjetnici, „ovo sam ja“, ali ne nalazim ništa. Obećam još jednom sam sebi da će moja platna nekada govoriti više od mene. Dosta brbljam u posljednje vrijeme…

Približavam se Akademiji, ulazim. Stari hodnici, blještavilo na slikama pripremljenim za izložbu, još jednom iskreno zahvalim što sam postao umjetnik u Sarajevu…

Još jednom svečano obećam sebi da ću prestati eksperimentisati s apstrakcijom.

U susret mi dolazi stari prijatelj znatiželjno gledajući u platno koje kao da sam pokušavao sakriti ili ga bar učiniti manje uočljivim. Osjetio sam se tako ranjivo i nesigurno poput djeteta u momentu kada mi je, uz najbrži pozdrav do tada, uzeo sliku iz ruku. „Završena…ma vidi ti ovo,…kako ti je samo ovo palo na pamet?“ Stidim se svoje nesigurnosti, svoje izgubljenosti i osjećaja beznađa u kome sam se našao. Zaustih nešto poput opravdanja, jer sam se sa ovom slikom našao u „nepoznatim vodama“ i onda se sve svelo na tumaranje i traženje nečega za šta nisam znao ni da li postoji. Grč koji zbog stida i nelagode osjetih u grlu zaustavio je moje riječi i umjesto odgovora samo ga pogledah, skoro očajno.
Ne sjećam se šta je sve rekao u tih nekoliko trenutaka, ali prilično sam siguran da bi se sve to moglo izraziti jednom rečenicom koja će mi zasigurno ostati u sjećanju :
„Čovječe,… pa uspio si da prikažeš Sarajevo naslikano očima umjetnika, mozaik boja i oblika, koje si poput reminiscencija iz tvog djetinjstva doživio i stopio sa sadašnjošću.“
Gledam platno kao da ga vidim prvi put i prepoznajem krivudavu liniju Miljacke, mostove koji spajaju njene obale, sjenu Trebevića na koji smo se uspinjali žičarom, raštrkane bistričke bašče gdje smo brali prve rezdelije, obavezno zelene.Vidim drvorede u Vilsonovom šetalištu i siluetu zaljubljenog dječaka, aleju na Vrelu Bosne i mladog slikara koji na platno pokušava preslikati život. Bljesnu mi pred očima sarajevska kaldrma u svoj njenoj ljepoti i vratiše se mirisi djetinjstva, mirisi dunja i jorgovana. To platno, to je moj život, nesvjesno naslikan poput mozaika sačinjenog od fragmenata sjećanja.

***

Izašao sam iz Akademije sa osjećajem olakšanja i smirenosti koju dugo nisam osjetio. Udahnuo sam još jednom sa zadovoljstvom oštri sarajevski zrak kao čovjek koji ponovo počinje da diše punim plućima. Sumrak je već pomalo počeo padati nad Sarajevom dajući mu onu ljepotu za koju obično kažemo da je „riječi jednostavno ne mogu opisati“. Zamišljeno sam gledao bez nekog određenog razloga u daljinu. Skoro sam mogao osjetiti pulsiranje treptećih svjetala u daljini dok se slabi obrisi mog grada utapaju u nebo. Najrazličitiji glasovi dopiru sa svih strana, onako nerazumljive i nepažljivo izgovorene riječi isprepliću se tako da skoro osjećam njihovo melodično titranje.

Koračam sigurno prema kući, skrivajuči ruke od hladnoće u džepovima i ostavljajući za sobom Akademiju i sliku u njoj, ili bolje – svoj mozaik.

Počinje sniježiti…

Ema Avdić, ima sedamnaest godina i učenica je srednje škole „Sarajevo koledž“ u Sarajevu, BiH. Na literarnom konkursu na temu „Svijetle i tamne boje sarajevskog mozaika“ raspisanom povodom obilježavanja Dana Kantona Sarajevo osvojila je prvo mjesto u aprilu ove godine.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*