Elvedin Nezirović: Svijeća za Alfonsa Berbera („Zija Dizdarević“, Fojnica 2009 – treća nagrada)

Filed under: nagrađeni radovi,Zija Dizdarević 2009 |

ČETRNAEST GODINA ELENA Šimunović nije bila na tom starom, prigradskom groblju, a sve je još tu, podjednako sablasno i jezivo, živjelo onaj svoj tihi zaborav: i stari, ruševni zvonik, i mračna, devastirana kapelica, i talozi paučine na željeznoj kapiji, i posivjele mermerne ploče, i obogaljeni kameni križevi, i divlja, samonikla stabla, i u kupinu zarasle, blatnjave staze… Četrnaest godina je, eto, prošlo otkako je poželjela da se više nikada ne vrati na to mjesto a sada je ponovo bila tu, s onim istim osjećajem krivnje i tom groznom mišlju da je sve u životu uradila pogrešno.

Sunce je s neba prosipalo blagost miholjskog dana i Elena je znala još istog tog jutra prije nego se i zaputila tu, kako će se, poput davno sklopljene grobnice, pod tim suncem rastvoriti tamno krilo javorove šume, kako će njegovi oštri snopovi iz izbledjelih mramornih ploča izvući posljednje iskre sjaja i kako će se žitka gnjilež jeseni preliti preko žute grobljanske pustoši.

Bojala se da će pri tom čistom danjem svjetlu i njena muka biti jasnija, da će miholjske zrake oživjeti one davno zakopane uspomene, ona morna, zamagljena lica što su prije četrnaest godina, upravo na tome groblju, na plus četrdeset, u vječna lovišta ispraćala Alfonsa Berbera, profesora matematike.

Cijelo je jutro, negdje u njenoj podsvijesti, odzvanjao telefon, stalno ju je, iznova, budila ta ravnomjerna i opasna sinoćnja zvonjava od koje je, kao nekoć od granata, podrhtavalo svako staklo u kući. Taj je kasni trenutak još treperio u njenoj svijesti: negdje u dubini, odjeknula je kazaljka sata; nešto je teško i mračno odbrojavalo trenutke između svakog odzvona. Sjetila se kako se odluka da podigne slušalicu dugo i tegobno otkidala od nje, postavši na kraju jedna osamljena i pobunjena noćna kretnja. Krajičkom svojih zaleđenih čula, u trenutku dok je slušalicu prinosila uhu, čula je pucketanje posljednjih žižaka ćumura u smedervcu i lahor jugovine u krošnjama pod prozorom, kao da je, strahujući od vlastite sudbine, željela duboko u sebe upiti te kristalne trenutke noćnog spokoja.

SAŠA JE GOVORIO bez bilo kakvog osjećaja i pojma o tome da je s onu stranu telefona kasna noć i da tamo, negdje daleko, u zemlji njegove mladosti, probuđena i probodena strahom od kasnih noćnih poziva, strepi žena koja ga nikada nije uspjela preboljeti. Bolest ga je potupno zaslijepila, sve je u njegovoj percepciji, osim činjenice da će ubrzo umrijeti, bilo nejasno i iskrivljeno, nepotpuno i nerealno, sve je već odavno postalo daleko, besmisleno i odvratno.

Govorio je uz osjetan umni i fizički napor, rečenice i njihov smisao, sve se to gubilo u mučnim naletima kašlja, u dugim, bolnim pauzama ispunjenim glasnim i teškim hroptajima. Elena je naslutila njegovu nevješto sakrivenu težnju da taj mučni razgovor završi što prije, zato je šutjela, pustivši ga da je, bez suvislih riječi i poetiziranja, zamoli za posljednju uslugu, kako bi se što hitnije mogao vratiti svome brzom i neodgodivom umiranju.

Tako je, sada, pred njom stajao taj nezahvalni posljednji zadatak kojim se, čini se, ipak svršavalo sve: trebalo je nakon četrnaest godina ponovo doći ovdje, na mjesto odakle je sve počelo i zapaliti svijeću na grobu njegovog oca za kojeg to niko drugi nije imao uraditi.

DUGO JE ELENA živjela u svjesnom uvjerenju da već odavno bješe zaboravila i ovo groblje, i njega, i ono ludo djevojačko doba, i staru pivnicu, i njegov miris, i kosu, i usne, pa ipak, kada mu je sinoć čula glas, shvatila je da je, zapravo, cijelo vrijeme bio tu, skriven u njenim bezdanima i da ga nikad, ni za jedan trenutak, nije prestala čekati. Četrnaest godina bez ikakvog prava, bez ikakve utemeljene nade, čekala je taj poziv i sada, kada je stigao, uopće nije mogla dokučiti je li to čekanje napokon završilo ili je samo dobilo neki novi, drugačiji smisao.

Zašto je baš sada morao uskrsnuti, pitala se umorna i iscrpljena od neprospavane noći, znajući koliko je opasnosti, koliko gorčine i preboljenog užasa u svojim sumnjama krila svaka misao o njemu. Pa ipak, nije mogla odoljeti onoj ludoj, ustreptaloj, iznenada probuđenoj, djevojačkoj radoznalosti: nije li se, u nakani da joj povjeri taj čudni zadatak, koji samo čovjeku na samrti može pasti napamet, mogla nazrijeti iskra nekog davnog, neizgovorenog pokajanja, dugo potiskivana želja za oprostom ili, možda, prešućeni izliv neke prošle i zauvijek izgubljene ljubavi? Nije li zbog toga trebala biti sretna, barem malo, nekim pogrešnim, skrovitim i osvetoljubivim dijelom sebe? Ili je sve bilo tako savršeno jednostavno i odvrtano do ironije?

Cijeli jedan život nije je bilo na tome groblju, a opet, sve je bilo kao da se ništa u međuvremenu nije dogodilo. Stameni čempres pod čijom su hladovinom, onako iznemogli od žege i umora, ljudi u pogrebnoj povorci zastali da povrate dah, još je bio tu, podjednako naheren i oblijepljen smolom. Jasno su pred njom iskrsla ta suncem opaljena, znojna lica što su, smorena žegom, sve glasnije preklinjala dan kada su upoznala Alfonsa Berbera.

A kako se samo ona obradovala toj smrti!

Kako se, odjednom, ni iz čega, izrodila ta mahnita nada – doći će! Ta otac mu je!

Kako je samo zatreperila i kako je nesnosno dugo trajalo to dvodnevno čekanje: a, onda, kako je samo bilo sablasno i pusto to podne, kako je bilo teško to modro olovno nebo nad tim grobljem i kako je jezivo bilo to razočarenje, ta pomisao da nije došao, i da, sigurno, neće doći više nikad.

KAMENI ZID, KOJI je u nepravilnom i izlomljenom krugu opasavao asimetrične i sa zemljom poravnate grobove, iako na mjestima urušen i obrastao u kupinu, još uvijek je postojao. Pred tim je zidom, sjetila se, zastala ne mogavši dalje. Srce joj je sašlo u listove, koljena su joj klecala od umora a gust ljetni zrak lijepio joj se za kožu poput vreloga tijesta. Sjela je u hlad i pogledala dole, niz stazu kojom su se popeli: u daljini, tamo kroz bijelu podnevnu tamu, treperili su zeleni rubovi grada.

Sjetila se s koliko pažnje i razumijevanja joj je prišlo ono blijedo fratarsko lice, kako su je brižno dotakli mekani i znojni svećenički dlanovi, sjetila se i kako ju je strašno zaboljela glava, kako je mutno i nejasno oko nje počela igrati slika tog groblja…

Nikada prije i nikada poslije nije osjetila takvu mučninu.

Sjetila se i lica mlađahnih pogrebnika, njihovih krhkih ramena i napora s kojim su nosili lijes boje mjedi, sjetila se i neke stare debele žene koja se, uz glasan protest, vratila kući i čovjeka s dugim sijedim brkovima i urom u malom džepiću samtnih pantalona koji joj je pružio čuturicu s vodom; sjetila se kako ju je stiskala njena vlažna, svilena, samo za tu priliku kupljena košulja, sjetila se i one tegobe u prsima, u zadahu suhe, iskopane zemlje, u pomisli da će zauvijek ostati sama s tim milim čudovištem što se, iz dana u dan sve jače i sve smjelije, pomjeralo u njenoj utrobi…

Četrnaest godina ju je, krišom, eto, proždirala krivnja, nejasna, bezrazložna, tiha i skrovita kao ovo groblje, ali stvarna i sigurna, kao bol u želucu, kao ničim izazvana glavobolja, kao pomisao na vlastitu smrt. Sada je posve jasno u sebi osjećala njene blijede obrise, njenu probuđenu, nezadrživu snagu i svoju tupu, plastičnu nemoć.

Krivnja.

Koliko je samo toga u njenom životu objašnjavala ta glupa riječ!

Iznad cijelog njenog života stajao je oreol krivnje kao jedina dostojna mudrost, kao gorka životna pouka.

I stara kapija, koja se kao i onda, uz žestoki otpor brave i stravičnu vrisku baglama, teško otvorila, kao da je, i sama, zauvijek htjela ostati zatvorenom – bila je ista, sa ulupljenim ramom i rijetkim tragovima boje na zahrđaloj željeznoj konstrukciji. Sred groblja, na istome onom mjestu gdje je prije četrnaest godina na vječni počinak ispraćen Alfons Berber, sada se nalazila izlizana mermerna ploča, sa urešenim likom, datumom rođenja i smrti i imenom čovjeka koji je, prije nego je uspio izdahnuti, poželio da bude sahranjen baš ovdje – na jedinom gradskom groblju na kojem nije imao nikoga svoga, vjerujući da će tako u smrti pronaći mir od onih od kojih to za života nikako nije mogao.

ČETRNAEST GODINA NA grobu Alfonsa Berbera nije gorjela svijeća. I njegovo ime, i datumi, i biblijski epitaf, i isklesano, zlaćanom bojom obrubljeno, isusovo raspelo, i pomen da spomenik diže njegov daleki, pobunjeni sin, i njegov strogi lik, nazubljen vremenom i ispran kišama, sve je to nezaustavljivo nestajalo u sivilu mermera, postajući samo jedno prazno, bezimeno, kameno naličje. Četrnaest godina, intenzivno, u nepogrešivo tačnim godišnjim ciklusima, odvijao se taj skroviti zaborav: svake jeseni, grob bi prekrilo jasenovo lišće, a onda, prvih dana aprila, duboko iz utrobe, šiknula bi kupina, neobično oštra, divlja.

Elena već odavno nije osjećala ništa prema tom čovjeku. Sjetila se koliko ga je samo nekoć bezrazložno mrzila, no, ta se sumanuta, djevojačka santa mržnje istopila u nepreglednim okeanima vremena postavši samo jedan neprimjetni, davno zacijeljeli ožiljak.

Iz te je zbrke Eleninih uspomena, iznenada, isplivala još jedna, sasvim daleka i beznačajna: dan kada ga je prvi puta vidjela. Bilo je to u onom smrdljivom, polumračnom stubištu stare, radničke petospratnice na Tržnici iz koje su se, uskoro, i on i njegov sin jedinac zauvijek iselili. Sjetila se kako je bez riječi prošao pored nje, ljutit i mrk kao sam đavo, sjetila se i one njegove ogromne, orahove lule iz koje su se, kao iz fabričkog dimnjaka, izvijali gusti dimni oblaci, sjetila se pogužvane kragne na njegovoj košulji, sjetila se i njegove raščešljane, prosijede kose koja se prkosno otimala neravnim rubovima šešira, sjetila se i one hladne oštrice njegovog pogleda od kojeg su je još dugo noćima, podilazili žmarci, sjetila se i koliko joj je stida navrlo u obraze kad joj je Saša, poslije, rekao da je to bio njegov otac.

Njegov ludi otac.

Ko bi rekao da će jednoga dana ona biti njegov jedini anđeo?

IZ POSTAVE SVOGA krznenog kaputa, izvadila je svijeću, običnu, najobičniju koju je mogla pronaći, i postavila je na betonsko postolje. Negdje dole, u dubini, gotovo u isti mah, odjeknuo je ezan s munare i krijesnulo crkveno zvono: nekako su joj jasnije, sa više čistoće, u toj tišini prilazili glasovi grada. Tamo, pod Brijegom, na nekom radilištu, uporno, kao julski zrikavac, zujao je veliki građevinski kran: nedaleko odatle, šiknula je prigušena i davno otekla rijeka njenog djetinjstva. I, da, tamo (kako bi to ikada mogla zaboraviti!), nekoliko blokova dalje, u onoj staroj, napuštenoj pivnici koje već odavno nema, on ju je ljubio, nabijen strašću kao puška barutom, a ona je ćutala kako se na njeno tijelo sručuje pomahnitala paljba njegovih poljubaca, kako, nemoćna da joj se odupre, i sama izgara u toj vatri dok se, negdje u mračnim dubinama njene svijesti, nemirno, poput crva u zagnojenoj rani, koprcala misao da čini nešto strašno i nedopsutivo. Nije uradila ništa da ga spriječi, nije niti mogla niti željela, pustila ga je da je uzme do kraja, do srži, onako mladu i nevinu poput ovnujske krvi, prepolovljenu tjelesnim užitkom i nutarnjim poniženjem, pustila ga je da je ubere kao ružu i odbaci čim mu prestane mirisati.

Iz džepa je izvadila šibicu i, vješto, kao da cijeloga života i ne radi ništa drugo nego u vjetrovite jesenje dane pali svijeće po tuđim grobovima, prikresala drvce. Ubrzo je miris spaljenoga voska ispunio prohladan, popodnevni zrak.

Pomislila je na dijete koje nikada nije rodila.

Na njegov sunčani, nerođeni osmijeh.

Krivnja.

Je li ga trebala žaliti što umire? Njega, koji nikada nije saznao za taj veličanstveni plod jedne bezazlene, mladalačke avanture? Za to Sjeme koje nikada nije postalo Čovjek? Ili ga je, zapravo, trebala iznova početi mrziti zbog hiljadu starih i do gađenja izlizanih razloga: jer ju je iznevjerio, pogazio, iskoristio, povrijedio, jer je otišao bez pozdrava, bez najave, bez i najmanje mogućnosti da mu kaže da nosi njegovo dijete, ostavljajući joj i suze, i krivnju, i porugu, i to malo nedužno stvorenje, jer od tolikog samoljublja nije vidio ništa – ni Boga, ni ljude, ni nju, niti bilo kojeg drugog stvora, već samo sebe i svoga oca, kao da od njihove glupe svađe oko Bog zna čega, nije bilo važnije i preče stvari na svijetu. Zbog toga što je odabrao život bez nje koja ga je voljela svim svojim bićem, zbog četrnaest dugih godina u kojima se trzala na svaku zvonjavu telefona, na svaki sumnjivi korak, na svako kucanje, na svaki dolazak poštara?

KLEČALA JE NAD svijećom misleći na njegov umirući glas koji je, usprkos kašlju što ga je trgao na duge i bolne pauze, s jednakom ljepotom, i nakon toliko vremena, izgovarao njeno ime. On će uskoro umrijeti, možda je već mrtav, no za nju to neće biti nikakva novost. Ustala je i prekrstila se, izgovorivši nekoliko molitvi za dušu njegovog oca – upravo onako kako mu je i obećala.

O autoru: Elvedin Nezirović je rođen 1976. godine. 1999. diplomirao je na Pedagoškoj akademiji, odsjek za Bosanski jezik i književnost na Univerzitetu „Džemal Bijedić“ u Mostaru, BiH. 2002. godine objavio je prvu zbirku poezije pod nazivom Bezdan. Svoje pjesme i književne tekstove objavljivao u najeminentnijim književnim časopisima na prostoru bivše države, od zagrebačkog Knjigomata do beogradskog Balkanskog književnog glasnika i zrenjaninske Ulaznice, mostarskih Mosta i Motrišta, pa sve do Sica! i Sarajevskih sveski. Svoju drugu knjigu poezije Zvijer iz hotelske sobe objavio je u izdanju beogradskog Libera. Na internet knjižari yu4you.com knjiga je trenutno najprodavanija u kategoriji poezije u posljednja tri mjeseca. Pjesme su mu prevedene na italijanski i engleski jezik.
Dobitnik je 3. nagrade na međunarodnom poetskom konkursu „Ulaznica“ u Zrenjaninu 2008. godine i jedan je od tri laureata nagrade „Zija Dizdarević“ za najbolju priču/pripovijetku u 2009. godini. Trenutno radi kao novinar mostarskog Radija X, te saradnik Radija Slobodna Evropa iz Mostara.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*