– Ajde Jovane, otvaraj taj narezak, pa da pojedemo nešto – listajući novine dobacim mom ratnom saborcu Jovanu.
– Evo, evo, samo da nađem otvarač za konzerve….jebem ti, đe ga zaturi ?– prevrće on po borbenom rancu.
Započinjali smo novi dan, Jovo i ja, doručkom. Ko zna ‘oćemo li preživiti do ručka, šalili smo se, daj da se mi prvo najedemo, a poslije šta bude.
Već tri godine grizemo isti kruv nas dva, na položajima i rovovima širom naše lijepe Dalmacije ratujemo protiv dojučerašnje braće. Danas im zagorčavamo život u Šibenskom zaleđu, sjedimo u isturenom mitraljeskom gnijezdu, stražarimo, poštujemo primirje i spremamo se za doručak.
Dok Jovo sječe kruv i narezak, ja mu čitam novine, stare su već pet dana al’ nama ko da su današnje.
– Brazil pobjedio na penale Italiju u finalu svjetskog prvenstva u fudbalu, odlučujući penal promašio Bađo !- trudim se da zvučim kao radio komentator.
– Nedelja mode u Milanu; opljačkao preduzeće i pobjegao u inostranstvo; pozorišna premijera; filmska premijera !- čitam dalje naslove.
– Vidiš li ti, Jovo, da postoji i drugi život izvan ovoga što ja i ti živimo, ljudi se bave modom, idu na utakmice, pljačkaju, obilaze premijere. – počinjem da filozofiram.
– Aha, njima su premijere, a nama premije ako preživimo današnji dan – lupi prostodušno moj Jovo, obojica se smijemo kao ludi.
Jedemo , nabadamo na noževe komadiće nareska i kruvom dopunjavamo zalogaje.
– Ne valja ovo brate, vidiš li ti da se ovi spremaju da udare, puno se uzmuvali zadnjih dana, a naši ništa ne preduzimaju, izgledamo ko razularena banda – čikam Jovu, da čujem šta misli.
– Pomo’će majka Srbija i Rusija kad bude trebalo, ništa se ne sikiraj – odgovara Jovo sigurno, ka da mu ćaća o tome odlučuje.
– Ajde Jovane, doće tebi neko ovđe iz Beograda gubiti glavu? On sad misli đe će na more, a ne sa tobom da u rovu sjedi, i iz Moskve će ti isto prići, šta budališ ?- zbrajam logički.
-Oće, oće, šta ti je, i mi smo Srbi ka i oni, isti narod, ista crkva, sve isto Ilija…kome će ako neće nama pomoći, a ako baš i propanemo, ja odo kod strica u Australiju, zva me i prije rata kod sebe, ja budala ne odo, idem tamo…ako preživim – završi preko zalogaja.
– …Vidićemo- zamišljeno mrmljam.
– Ne pravi mi se puno pametan, nego čitaj dalje…imal’ slika neke gole ženske?- smješka se kurva.
Listam novine, tražim što mu je srcu drago.
– Evo je Jovane, vidi što se naguzila! El’ dobra…a Jovo ?- ložim vatru pod njim.
– Kako nije dobra, imaš li ti oči u glavi ? A, ženske prave, brate mili!- razrogačenih očiju komentariše Jovo, iz otvorenih usta mu viri komad kruva.
– Ti ćeš nju ili neku sličnu njoj guziti kad na kurcu nikne nokat, jel znaš to ?- podjarujem ga.
– Što, šta meni fali, da se malo podašišam i obrijem, odijelo novo da obučem, misliš da me ne bi pogledala ?- prsi se pobratim moj.
-Ajde ćuti tu, ti si mi dasa veliki .- spuštam mu.
– Ti znaš nešto o ženskima, magarice jedna ! – odbrusi i zabi nož u panj sa kojeg smo jeli.
Eto, svaki dan se tako po deset puta posvađamo i pomirimo, a ne možemo jedan bez drugog, ja i moj pobratim Jovica. Završavamo sa jelom, pušimo cigare i ćutimo.
– Ej, moram ići na jedno mjesto…znaš, dajde mi i novine da malo prolistam – diže se Jovo.
– Šta će ti novine….da ovu malu malo bolje vidiš ?- smijem se i dodajem mu novine.
– Ajde ti….bolje pazi tu, proviride malo prema njima – odlazi gunđajući
Ostajem sam, ćeifim cigar i žmirim prema julskom jutarnjem suncu koje mi umiva lice
svojim toplim prstima. Prepuštam se letargiji, kao čovjek kojem drugi određuje gdje će biti i šta će raditi, blago meni, sve drugi misli za mene, milina.
A kako je bilo lijepo prije rata, dođe ljeto pa kod rodbine u Zadar na more, Švabice, Čehinje, domaće, u osmom mjesecu Talijanke, samo biraj, tek počo’ živiti, u šta me u najljepšoj mladosti uvališe ?
Sunce mi više ne grije lice, kao da ga nešto zakloni, lagan odron kamenja čujem iznad sebe, otvaram oči, poviše sebe na dva metra vidim čovječju priliku, raskriljenu kao jastreb, kako se obrušava na mene. Stig’o samo da podignem ruke u odbranu, već je na meni, hvatam ga za obe ruke, u jednoj drži nož. Iznenađenje mu je propalo, čvrsto držimo jedan drugog, grčevito se borim za život. Svom snagom upirem da ga odbacim od sebe, osjećam da imam jače ruke, pogledam mu oči preko kojih preletje strah. Pokušava da me udari glavom u glavu, promašuje i gubi ravnotežu, snažnim trzajem ruku i cijelog tijela prevrćem ga poda se. Puštam mu ruku kojom ne drži nož, panično me s njom udara u glavu, slobodnom desnicom vadim nož iz panja i divlje mu ga zarivam u srce. Njegovo tijelo ispod mene se trza, noge mlataraju, rukama me drži za revere, preko drške noža osjećam nepravilne otkucaje srca. Pritiskam ga cijelim tijelom i gledam u lice, oči mu širom otvorene, pune suza, mute se, život ih napušta, otkucaji srca su sve rijeđi. Trzaji ispod mene se smiruju, ruke na reverima popuštaju stisak….napokon tajac, staklast pogled zagledan u prazninu. Ustajem, koljena mi se tresu , beživotno tijelo leži ispred mene. Prepoznajem Jovin bat koraka po kamenjaru.
– …Šta je ovo Ilija, brate ? – promuca, gleda u mrtvaca prestravljen.
– …Upa je preko grudobrana u rov…zamal’ me nije ubio – teško dišući odgovaram.
Jovo dograbi pušku i uspuza se uz grudobran, osmatra kamenjar ispred nas.
– Nema niko…ovaj je doša’ po trofej ili je izviđač…kad je vidio da si sam riješio da bude jedan četnik manje na svijetu – silazi Jovo niz grudobran i počinje da prevrće džepove ubijenog.
– Ništa u džepovima nema, nikakav dokument…ko zna, možda je i drogiran ?- nastavi dalje da nabada. Il’ mu jednostavno dosadilo ovo primirje, đavo mu nije da mira i doša’ kod nas da ga traži, naša’ ga je.
– Ne znam šta je…ali meni nije dobro. – klecam na koljena, povraćam.
Eto tako je bilo, svojom rukom ja ubi’ čovjeka, i njega i roditelje mu kad su saznali da im je sin pogin’o, ubi’ mu i braću i sestre ako ih ima, rodbinu, prijatelje, školske drugove…trista ljudi u jednoj sekundi nastrada. A šta mi je on bio kriv, ništa, riječ jednu u životu nismo progovorili jedan drugom. Da nas je život spojio u normalnijim vremenima možda bi postali prijatelji, kumovi, možda bi se preko djece orodili.
Godinu dana iza toga događaja pade Krajina, ni majka Srbija ni Rusija ne mrdnuše malim prstom za nas. Ostado u Srbiji, Jovo moj pobratim ode kod strica u Australiju, i tek što ode, napisa u pismu “Ilija brate, ja se oženi’, nije ko one iz novina al’ meni valja“. U drugom pismu piše “Ilija da ti javim, posta’ sam ćaća, dobio sam sina“. I tako još dva puta javi, tri sina za šet godina. Sve rijeđe se javlja, ne zamjeram, život nosi svoje, koprena zaborava prekriva uspomene. Meni samo jedno sjećanje ne blijedi, lice mladića iz rova. Evo već sedamnaest godina mi u snove dolazi, ulazi u moju starmomačku sobu ko najvjerniji drug. Ne treba mu ni kucanje ni ključ, gledam mu suzne oči iz noći u noć.
Tako nam je kako nam je, i meni i njemu, kad smo pustili da drugi misli za nas.
Dragan Vujasinović, rođen 22. Januara. 1973 u Kninu.
Pročitajte i:
