Davor Varga: Povratak u budućnost (Ulaznica 2012 – treća nagrada za prozu)

Filed under: nagrađeni radovi,region,Ulaznica 2012 |

pumpaSjedio je na terasi restorana benzinske crpke porculanskog pogleda uperenog ka obzorju. Prošlo je lakše nego se nadao. Bojao se da neće neokrznut izaći iz ove pustolovine. Jačina ranojutarnjeg sunca koje ga je zasljepljivalo dok se njihao na stolici obećavala je topao i sunčan dan. Preostaje mu da odstrani masku sazdanu od alkoholnih para pomiješanih i stještenih s trideset i više godina starim uspomenama i sjećanjima koja su se za ovu priliku na jedno večer pretvorila u sadašnjost. Pokušavao je to šalicom duplog espresa prinosivši je u pravilnim razmacima ustima. Srkao je iz nje vrući protuotrov koji bi mu trebao pročistiti vene kako bi arterijama prokolala jasnocrvena neokaljana, mudrija krv.

            Priredba se odvijala po već provjerenom receptu, scenoslijedu koji se ponavljao  ustaljenom procedurom svakih pet godina, pretpostavljao je, jer je nakon dva takva skupa odustao od sudjelovanja u predvidivoj predstavi u kojoj je poznat početak, zaplet i kraj, jedino se protagonisti djelomično mjenjaju, a on iz svake takve dogodovštine izlazi okrnjen, s novim ranama i svaki puta sve većim teretom koji bi ga pritiskao oko abdomena i širio se prema prsima stežući ga poput kakve inkvizitorske sprave za mučenje.

            Sakupili bi se predveče, obično u subotu, ovaj put iznimno u petak, ispred prastare zgrade, popričali nakratko međusobno u raznim kombinacijama, još uvijek na dovoljnoj udaljenosti, distancirano, odmjereno, s poštovanjem prema godinama koje su nosili na plećima onoliko uspješno koliko je kome sudbina namijenila. Zatim bi se razmilili po učionicama, na prozivku, na kojoj bi svatko ponaosob, nakon što bi razrednica iz prašnjavog imenika pročitala njegovo ime, ispričao svoj život u dvije minute, netko pridodao pokoji detalj, netko zatajio, netko izmislio, netko prešutio. Svatko je, već prema ambicijama koje su još uvijek tinjale ili usahle, na tren mogao postati ono što je oduvijek želio, ono što mu se ovom prilikom učinilo najprikladnije, ono što će prisutnoj publici izazvati zazubice, a bilo je i rijetkih koji su se prikrivali, pravili da su nitko i ništa, nevrijedni pažnje i spomena, iako su težili mnogo više nego su htjeli razotkriti. Moglo se imati muževa, žena, djece koliko voliš, vikendica, kuća, zgrada svih veličina, brodova i automobila svakojakih vrsta, titula i funkcija na pretek. Mogućnosti je bilo nebrojeno mnogo, parada je zahtijevala spektakl, šou je započeo, revija je krenula.

            Bilo je opravdano i neopravdano odsutnih, onih za koje prisutni nisu bili dovoljno dobri da ih počaste svojim dolaskom, bilo je onih koje je bilo strah da će nazočne ukaljati svojim prisustvom, a bilo je i onih koji su zaostali na grobljima, davno ili nedavno, onih koje su živući mogli posjetiti u alejama lipa, čempresa, platana, kada bi samo malo više vremena i poštovanja imali. Danas za jedne, sutra za druge.

            On je ranije, popodne, posjetio groblje, ali nije mogao pronaći grob koji je tražio, prošlo je već i više od trideset godina. Zaustavio se kod jednog zapuštenog humka, prekrivenog mahovinom, izlizanog natpisa s kojeg se ime pokojnika nije dalo razaznati. Počistio je lišće s nadgrobne ploče dok su sjećanja počela navirati. Hitro se udaljio da im se na vrijeme othrva i ne prepusti bez borbe.

            Tu je ležao uzrok njegovim teškoćama. Isuviše se lako prebacivao iz jednog vremena u drugo, i teško ili nikako vraćao u sadašnjost, a ako bi sve uspomene i sjećanja, koje su sada sjedile u klupama oko njega točno onako kao i prije trideset godina, zalio i zacementirao dovoljnom količinom alkohola, vraćale su se, plesale i skakutale oko njega, šaputale mu u uho one iste stvari koje je želio ili nije želio čuti, i sve je bivalo na vlas isto kao nekad, bez obzira što su se promijenile ne samo okolnosti, mjesta odigravanja, već i države u kojima se sve odvijalo.

            Odlučio je da te večeri neće pretjerivati s alkoholom. Piti će vrlo malo, jer proporcionalno s količinom alkohola rasla je i dubina do koje je uranjao u prošlost, teže se vraćao i postojala je velika opasnost da oboli od kesonske, dekompresijske bolesti, šoka zbog naglog povratka na površinu. Jedini lijek bio bi vraćanje u dubinu.

            Aperitiv je ipak morao popiti, pripremiti želudac za primanje hrane, to mu neće naškoditi. Nakon toga juha, uz nju ne treba piće. Uz glavno jelo, pohani odrezak i krokete popit će čašicu-dvije bijeloga. Šutjeti cijelo vrijeme nije zabavno, razvezat će mu vino jezik. Osim toga, teško će podnijeti muziku na suho. Sve te nesretne, fatalne ljubavi, ostavljene žene, majke, kraljice, ucviljeni muškarci, obale, mora, kamenje i stijene.

            – Idemo, svi u krug! – povukle su ga žene premda se odupirao, očito nedovoljno.

Oznojio se plešući, popio još dva gemišta, treba nadoknaditi tekućinu. Obično bi pio čisto vino. Ovaj put odlučio je sve malo razvodniti.

            – Idemo plesati, još, još, nema sjedenja! – vikale su ženske i vukle ga natrag u žižu pozornosti.

            Atmosfera se zagrijala do usijanja. Razgovaralo se plešući, stojeći, pušeći na hodniku, stvorila se kritična masa, rijeka ljudi kolala je u nekoliko tokova, među stolovima, od plesnog podija do toaleta i natrag, kuhalo je, cika i vriska, teško se razgovara, treba vikati, znoj, sparina, žeđ, novi gemišti, di si stari, kaj radiš, dobro izgledaš, jesi oženjen, imaš djece, dugo te nije bilo, poznata melodija, ne spavaj mala moja muzika dok svira, popij još malo, di živiš, daj da se vidimo, jer taj ludi ritam nikom ne da mira, zvučnici grme, stotine poznatih lica, ko je ovo, gdje je on sjedio, koji je to razred, bolje biti pijan nego star, živjeli, zar se ona nije udala, evo žestice da presječemo. Okretao se oko njega čitav svijet, vrtjelo se sve u ritmu muzike za ples, izmjenjivale su se slike, ljudi, u glavi mu je zavladala posvemašnja zbrka događaja, prošlih, sadašnjih. Nikada u govoru nije rabio buduće vrijeme. Samo prošlo i sadašnje. Pretežno prošlo.

            Sunce mu je sve jače tuklo u glavu dok je, i dalje sjedeći na terasi restorana benzinske pumpe, razmišljao o zadaćnici iz Njemačkog jezika koju pišu u ponedjeljak, a ni povijest nije naučio. Mora sakupiti što bolje ocjene zbog upisa na fakultet. Htio bi na koncert Idola u nedjelju. Možda će i ona s njim. Opire se njegovoj zaljubljenosti već pune dvije godine. Jednom su zajedno bili u kinu. Gledali su «Samo jednom se ljubi». Stavio joj je ruku na koljeno, ali ju je ona odmaknula.

            Nije ga brinulo to što su se Idoli odavno raspali, što nikad neće završiti fakultet, što će ostati sam. Zauvijek. Ništa ga nije brinulo, zaspao je, zaronio je duboko u nepregledna prostranstva snova. Liječnik, jedan od onih koji se prije samo nekoliko sati pohvalio diplomom i doktorskom titulom, i krenuo na dežurstvo izravno s proslave tridesete godišnjice mature, došao je s Hitnom pomoći na poziv zaposlenice benzinske pumpe. Nije imao stručno objašnjenje čovjekova dubokog sna, dubljeg od Marijanske brazde, dubljeg i od svemira samog. Jedino razumno rješenje bilo je čekati.

            Sunce se kretalo prema zenitu, grijalo je sve jače, a promet na auto-cesti bivao sve gušći. Jedan od ljepših dana ove godine bližio se polovici.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*