Od 29.februara do 23.marta tekuće godine,u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine bit će postavljena izložba Milomira Kovačevića Strašnog.Fotografije,koje je napravio po mnogima najbolji bosanskohercegovački fotograf,snimljene su na mirovnim protestima u aprilu 1992.godine,pod nazivom “Željeli smo samo mir“.
Strašni je rođen 1962.godine u Sarajevu,po završetku rata otišao je u Pariz gdje i danas živi i radi.
Njegov rad od početka je bio posvećen životu na ulici,kulturnim događanjima u njegovom rodnom gradu.Devedesetih godina bio je jedan od najzapaženijih fotohroničara grada.Angažman fotoreportera u različitim revijama nije uticao na njegov rad,a njegove fotografije nikada nisu imale kratak rok trajanja.Interesovao se za različite teme koje su bile svojevremeno aktualne.
Početkom devedesetih,Milomir Kovačević svjedoči dubokim društvenim promjenama u zemlji:odumiranju jednog sistema;komunističke epohe i rastanku novog društvenog političkog okvira.U tom periodu nastaju serije fotografija posvećene prvim demokratskim izborima,stranačkim mitinzima,rađanju novih partija,nove vlasti,mirovnim manifestacijama.Paralelno bilježi i svakodnevni kulturni i sportski život grada.
Fotografije su stare dvije decenije,a neke od njih su prvi put razvijene za ovu izložbu i bit će po prvi put predstavljene.
Milomir Kovačević za ovu izložbu kaže da je ona za njega prilika da posvjedoči o ovakvim skupovima koji danas mogu pasti u opći zaborav-kada se na rat gleda kao na nešto neizbiježno.
“Ipak,istupi građana su bili veoma snažni,a izrazi nevjerice na njihovim licima,pred događajima koji će uslijediti,vrlo vidljivi.Dok su nacionalistički lideri okrenuli leđa zemlji prije nego da su našli način da izbjegnu konflikte kojima su i sami bili uzrok,brojni su bili oni i one koji su željeli izraziti svoje neslaganje sa ovima koji su došli na vlast 1990.“
O mirovnim protestima,organizovanim od strane većine nenacionalističkih partija na početku rata u pojedinim dijelovima Jugoslavije,na kojima su nastale ove fotografije,Strašni je objasnio:
“Kao mučeni nekim lošim predosjećajem,svi su reagovali u ime zajedničkog života,ne znajući šta će se tačno desiti njihovoj zemlji i njihovom gradu.Pomalo naivno,mladi i stari,radnici i intelektualci,žene i muškarci skupljali su se,međusobno se ohrabrujući i tješeći kako se ništa strašno ne može dogoditi i kako će se njihovi glasovi čuti…pokušao sam, kroz svoj objektiv,da uhvatim ovu jedinstvenu atmosferu sveprisutne tjeskobe,ali i iskrene i duboke nade građana svih vjeroispovijesti ujedinjenih u posljednjem pokušaju da ih se čuje u njihovoj želji za životom u miru.“
Pročitajte i:
