Jesen 1990. Svako ko drži do sebe odlazi u Segedin – da napuni frižider. Muž i ja rešili da spojimo lepo i korisno, pa zašli malo dublje, u Hodmezevašarhelj. Još mi se ta reč valja u ustima, slatka i lepljiva kao lešnik karamela. Pored puta oktobar razvitlao čitavu paletu žute i crvene, ispresecao je samo […]