Branko Strahinja Juzbaša: Sveto drvo tolerancije (Svetski poštanski savez, Mostar 2008 – prvo mesto)

Filed under: nagrađeni radovi,region,Svetski poštanski savez 2008 |

Dragi Hakiro!

Jučer sam u školi dobio paket iz Japana, poklon djeci Bosne i Hercegovine. U njemu je bila drvena kutijica sa tvojim imenom.
Svi su govorili o solidarnosti i toleranciji, ali ja nisam znao pravo značenje tih riječi. Razmišljao sam o njima dok sam rješavao domaće zadatke.
– Šta je to “tolerancija”? – upitao sam svoga djeda, koji je sjedio za stolom i čitao novine.
– Hm… – zamislio se djed i spustio svoje naočare na vrh nosa. – Mislim da ću najbolje objasniti, ako ti ispričam priču koju sam čuo od jedne bake, o svetom drvetu pod imenom Tolerancija.
– Jednom davno – započeo je djed priču. – U dalekoj zemlji Sautleniji, živjela je porodica veselih patuljaka. Car Sautlen ih je volio jer su ga savjetovali kako da razveseli svoj narod i čini sreću drugim ljudima. Zvali su se Mirnići i živjeli su
veoma skromno u malom zaseoku, nedaleko od dvorca Bijela Gora.
Zaseok je bio jedno veselo mjesto, prepuno razigrane, patuljaste, dječice. Godine su prolazile. S proljeća su bujale rijeke i natapale zasijana polja žita, a zaseok Mirnići je vrio životom. Patuljci su složno obrađivali zemlju, sijali povrće i
radovali se svakom novom danu. Zaseokom se širio miris svježe pečenog hljeba, tek skuhanog mlijeka, a mlade su patuljčice pjesmom dočekivale dan.
Onda se sve promijenilo. Naiđoše teški oblaci, oluje povaljaše zlatna polja žita, a led uništi sve nasjeve kukuruza.
Kako nevrijeme potraje godinama, patuljci shvatiše da se dogodilo nešto strašno i krenuše u dvorac, Bijelu Goru, da se posavjetuju s carem i njegovim mudracima.
Poslije kratkog pješačenja, stigoše pred cara, koji je gorko plakao, vjerujući kako je došao kraj njegovog carstva.
Iza njega stajaše mudraci i, vidjevši patuljke, odahnuše, kao da su s leđaskinuli težak teret.
“Stigli ste”, rekoše u glas. “Čekali smo da dođete, jer nas mogu spasiti samo patuljci čista srca i dobre duše. Neko je posjekao sveto drvo Tolerancija, koje je živjelo i raslo usred Sautlenije i sada smo svi osuđeni na propast.
Sljedećih sto godina će među nama rasti samo mržnja, narodom vladati glad i neimaština, a žitna polja i stoku koja nas hrani, pokosiće teške kuge. Spasiti nas mogu samo patuljci čista srca i dobre duše, koji će uzeti ova četiri zrna i ponovo
zasijati drvo Tolerancija na sva četiri kraja naše zemlje”, rekoše tako i pružiše patuljcima četiri sjajna, crvena sjemena.
Četiri brata Mirnića se zagledaše, pružiše ruke i uzeše sjeme od starih mudraca.
“Ne zaboravite! Na vašem putu stajaće skrivene prepreke, ako ih pređete, moći ćete posijati sjeme. Na nebu će se razmaknuti oblaci, a sunce će uperiti svoje zrake tačno na mjesto gdje trebate zasijati sjeme. Budite hrabri i razborit, jer je jedino tako moguće spasiti Sautleniju!”
Braća se čvrsto zagrliše, pozdraviše i u suzama krenuše na put. Najstariji brat, Veselin, krenu na istočnu stranu zemlje.
Poslije dva dana hoda, naiđe na diva, koji je sjedio naslonjen na visoko drvo bora i gledao u daljinu.
“Dobar dan, dive!”, reče kroz osmijeh. “Zašto sjediš ovdje sam? Gora je usamljeno mjesto za jednog diva!”
“Moram biti sam, kada me se svi plaše”, odgovorio je tužno div. “Toliko sam velik, da svi misle kako mi prijatelji nisu potrebni, da mogu živjeti sam.
“Niko ne treba da živi sam”, reče Veselin. “Ja ću biti tvoj prijatelj, ako ti ne smeta što sam tako malen!”
Kako Veselin izgovori te riječi, tako sunce probi oblake i spusti svoj trak, tačno pred divove noge. Veselin se sagne, prstima napravi rupicu u zemlji i u nju spusti sjajno sjeme Tolerancije. Ono zapjeva, zašušti, a iz njega se u nebo vinu prelijepo drvo.
Oblaci se razmaknu i sunce zasja cijelom istočnom stranom zemlje Sautlenije.
Drugi se brat, Zdrava, uputi ka sjeveru. Probijao se kroz ledene sjeverne vjetrove i snježne vijavice, a treći dan svog
puta naiđe na dvije žene. Prva, mlada i prelijepa, zamoli za malo hljeba. Druga, bolesna starica, povuče se u stranu i zamoli hljeba za mlađu, jer je ona, reče, bolesna i stara. Neka se mlađa najede. Patuljak ih pogleda i reče: “Jeste bako, ona je mlada i zdrava i zato može preživjeti i s jednim zalogajem hljeba, a ti tako slabašna, trebaš više da se oporaviš!”
Kako Zdravan pruži hljeb starici, tako sunce obasja i sjeverni dio Sautlenije.
Treći brat, Jadran, pođe na jug. Putem sretne čovjeka i vidje kako ovaj hoda na rukama.
“Šta je?, viknu čovjek. “Smeta ti što hodam na rukama?”
Jadran se nasmije i odgovori čovjeku: “Ako tebi ne smeta što mi gledaš u cipele, umjesto u lice, i udišeš prašinu, ni meni ne smeta što pričam sa tvojim koljenima!”
Čovjek se uspravi, pruži Jadranku ruku, a sunce obasja i južnu stranu zemlje Sautlenije.
Četvrti brat, Spasan, uputio se na zapad, u zemlju, koju patuljci zvaše Nemuštija.
Pričalo se da tamo ima drugačijih ljudi i patuljaka i da govore nekim, neobičnim i nerazumljivim jezikom.
Sedmo jutro. Spasan začu čudne glasove i pomisli kako su to ljudi iz zemlje Nemuštije. Izgovarali su riječi koje on nije nikako shvaćao i mlatili rukama. Spasan otkinu grančicu s drveta i poče njome šarati po zemlji.
Nacrta veliko srce i pokaza prstom na čovjeka koji ga je posmatrao. Htio je objasniti da Nemušti i Sautlenci mogu biti u jednom srcu, prijatelji, iako, ne govore istim jezikom.
Četvrto stablo Tolernacije izraste visoko, visoko, a cijelu zemlju prekri sunčeva svjetlost.” – završio je djed svoju priču.
Zamišljeno sam ga gledao.
– Kada bih pronašao to drvo, ubrao bih mnogo sjemena i posijao ga širom Zemlje – rekao sam. – Zar ne bi bilo lijepo da na cijelom svijetu raste sveto drvo Tolerancije?!
– Bilo bi lijepo, dijete – rekao je djed i rukom me pogladio po glavi.
Zatim je vratio na mjesto svoje naočare i nastavio čitati novine.

Dragi Hakiro!

Ako drvo Tolerancije raste u Japanu, možeš li mi ga opisati.
Da ga lakše prepoznam kada ga u svojoj zemlji nađem.

 

O autoru: Branko Strahinja Juzbaša rođen je 14. januara 1996. godine u Somboru.

Do trećeg meseca života boravi u Belom Manastiru ( R.Hrvatska), kada ga roditelji odnose u Banjaluku.

Kao učenik OŠ „Miloš Crnjanski“ iz Banjaluke, u okviru književnosti na državnom takmičenu u organizaciji „Pošte BiH“,  2007. godine osvaja drugo mesto u BiH u pisanju pisama za mlade. Na istim takmičenjima, 2008. godine osvaja prvo mesto, a 2010. godine 5. mesto.

U januaru iste godine, Udruženje za kulturno-informativnu delatnost „Sveti Sava“ (Pale, Sarajevo) i koalicija nevladinih organizacija „Istok“, dodeljuje mu posebno priznanje „Svetosavska mladež“ za afirmativne tekstove o ekologiji, zaštiti ljudskih prava, ljudske sredine i borbi protiv narkomanije.

U avgustu 2010. godine osniva rock bend „Dronjak“.

Prvu pesmu „ U zemlji gde žive vukovi“ komponovao je sa 14 godina, a prvi nastup benda je bio u klubu „Geto“, u Banjaluci u decembru 2010. godine.

Svira akustičnu, električnu, bas gitaru i bubnjeve.

Pohađa „Tehnološku školu“ u Banjaluci, smer Hemijski tehničar u industriji nemetala.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*